Oliver Kiš: Live your life!

Oliver Kiš je rođen 1990. godine u Novom Sadu. Već sa petnaest godina upisuje konzervatorijum „Erkel Ferenc“ u Budimpešti, odsek džez gitara. Sa osamnaest godina je osnovao bend i organizaciju „Live Your Life“. Svojom muzikom razbija tišinu…

http://www.youtube.com/watch?v=B8oa5c_LD_4&list=UU9hFGUPkH1lagb1LJTeL1Hg

 

Krivudavi put od Novog Sada do Budimpešte ka umetnosti…

Posle žalosnih stvari koje su se desile u Ex Jugi, moj otac, u nadi za boljim životom, svoju sreću na poslovnom planu pokušava da nađe u Mađarskoj, tako da se moja porodica 1996. godine seli iz Novog Sada u Budimpeštu. Za šestogodišnjeg klinca bila je to velika promena, suočavanje sa jednim drugačijim mentalitetom, zbog čega roditelji odlučuju da me upišu u srpsku manjinsku školu kako bih očuvao znanje oba jezika. Što se tiče puta ka umetnosti, on je bio na neki način logičan, jer se moj otac bavi filmskom umetnošću, a kao mlad je i sam bio muzičar.

Oliver Kis 1

Očev uticaj i bugarska klasična gitara…

Pored oca sam imao priliku da se od malih nogu upoznam sa rok muzikom 70-ih godina i naravno, da je zavolim. On i ja smo imali naviku subotom ujutru da na muzičkoj stanici VH1 gledamo „Rock show“, gde su se vrtele pesme sto antologijskih rok bendova. Ja sam rado gledao solaže gitarista, što je moj otac primetio i negde u tom periodu se samo pojavio sa bugarskom gitarom marke Kremona, koja je imala samo dve žice. Bio sam presrećan. Jedna žica je odmah dobila naziv „rokerska“, jer je meni imala takav zvuk, a druga je bila „obična“. Ubrzo sam krenuo na časove sviranja kod svog prvog profesora, simpatičnog starca, čika- Patakija, kod koga sam usavršio osnove sviranja, upravo na toj bugarskoj gitari koju je on nazivao „remek-delom stolara“.

„Black Magic Woman“

Taj moj prvi profesor bio je jako zanimljiv čovek, sa mnogo priča iz mladosti. On je inače u mladosti bio barski muzičar i često mi je pričao jednu anegdotu kada je sa svojim bendom, u svojim najboljim danima kada su se svirali Beatles-i i Shadows-i, svirao na brodovima-restoranima. Posle jednog nastupa toliko su se opili, da su hteli čamcem da se vrate na obalu sa broda. Uspeli su da stignu na obalu i kada su se probudili ujutru, zapitali su se gde su im instrumenti. Instrumenti i delovi njih su ležali na pesku, da bi se kasnije ispostavilo da su gitarama veslali do kopna. Zanimljivo je i to da je njegov mentor bio čuveni mađarski džezer Sabo Gabor, koji je svirao sa Santanom. Santana je od njega dosta naučio i čak je od njega uzeo pesmu „Gypsy queen“, od koje će napraviti svoju čuvenu „Black magic woman“.

Prelomni momenat za upisivanje „Erkel Ferenc“ konzervatorijuma u Budimpešti…

Posle godinu dana pohađanja privatnih časova gitare, dobio sam tragičnu vest da je moj profesor gitare preminuo. Kasnije sam počeo da idem na časove kod raznih mladih gitarista, ali nisam u njima pronalazio prave učitelje, da bih na kraju doneo odluku da se upišem na Džez konzervatorijum.

Oliver Kis 2

O prožimanju džeza, ritma i bluza…

Crnce iz Afrike dovode na plantaže u Nju Orleans i tu nastaje bluz kao varijanta posleničkih pesama. Taj bluz će evoluirati u džez, odnosno najpre u bibap, pa bosa novu, zatim sving i konačno čikaški džez, koji su već belci izvodili, jer su pre toga džez svirali samo crnci. Bluz je zapravo preteča moderne muzike, sam rokenrol je samo ubrzani bluz. Dakle, iako je džez nastao od bluza, njega džezeri smatraju isuviše primitivnom muzikom. U meni je takav odnos prema bluzu izazivao bunt, uzevši u obzir da je moje sviranje u velikoj meri obeležila bluz muzika. Ja sam zato na ispitima, gde se posle izvedenog džez standarda zahteva i kreativnost studenta u solističkoj improvizaciji, na već odsvirani standard, po osećaju ubacivao i stvari koje sam učio slušajući stare bluzere kao što su B.B. King, Fredi King, pa i Klepton i Stivi Rej Von. Zbog toga je uvek i dolazilo do sukoba mišljenja.

Uzori…

Jedan od najvećih uzora za mene je od početka bio Stivi Rej Von. Kasnije dolaze i ostali uzori kao što su Robert Krej, Zek Vajld, a trenutno su mi neodoljivi izazov Džon Frušante i Vlatko Stefanovski. Generalno, preferiram izvođače koji sviraju na Fenderu Stratokasteru, pošto sam i sam vlasnik jednog. Po mom mišljenju, iako Fender nije prva električna gitara, on je nešto što obično gitaristi samo nazivaju čudom, jer jedan dobar Strat ili Telac, kad pusti svoj karakteran topao zvuk, niko ne ostaje ravnodušan.

Kad zadrhti žica gitare…

Muzika postoji da ponekad produži ono što bi reč kazala, jer onog trenutka kad stane poezija, tu zadrhti žica. Ja sam gitarista, ali nije bitno koji instrument sviram, jer za nekog trenutak rađanja neopipljivog čuda je samo muzika, a za nekog drugog iskrena radost dečijeg lica koje naivno i nestrpljivo čeka sledeći trenutak oživljavanja duše starog ofucanog klavira ili gitare, koja da može da priča, pričala bi o dugim putevima, ljubavima, rastajanjima, sreći, tuzi.

Jedinstveni muzički stil i eksperimentisanje…

Jako je teško napraviti nešto novo, a možda tajna stvaranja nečeg što zvuči zanimljivo leži tačno u nekim izvornim bogatstvima. Ja sam se oduševio činjenicom, kada sam uzeo da sviram jednu od najpoznatijih mađarkih narodnih pesama koja se zove „Prolećni vetar“, koliko tradicionalna muzika može da trpi neke moderne muzičke stilove. Naravno, čovek samo sa velikim poštovanjem može da obradi jednu ovakvu kompoziciju, jer tanka je granica između eksperimentalnog kiča i dosledne renesanse. Smatram da kad bi tradicionalna muzika kod svakog naroda dobila na značaju, na nekom svetskom nivou bi svako bio uspešniji. Često muzičari žele da naprave nešto na silu, ali to ne ide, zato što muzika nije matematika. Živimo u vremenima gde se pesme prave na osnovu šematskih klišea, krajnje sterilno i generički. Čovek može na dva načina da odsvira pesmu – može da odsvira melodiju kao kompjuterski program, proračunato i svaku notu po pravilu i strogom zakonu muzičke teorije, a može i da prepusti svoje srce i dušu sviranju i dovoljno je da se samo jedna nota izmeni, ali pod uslovom da ona bude iz srca i tako nastaje umetnost.

Oliver Kis 3

Umetnost vraća čoveka na pravi put…

Zamislimo čoveka koji sedi na sofi, sa jedne njegove strane je flaša crnog vina ili viskija, a sa druge strane malo marihuane, a ispred njega najnoviji CD njegovog omiljenog benda. Razmislimo samo, ispušio je džoint, napio se i ipak na kraju sluša muziku. Šta to znači? Da ovo sve prethodno ne može bez muzike, a dobra pesma je dovoljna sama za sebe. Ne bih želeo da pametujem, hoću samo da kažem da je danas teško ostati na pravom putu, pošto on i ne postoji,  ali mogu reći, pošto svako sam za sebe treba da odluči, za mene je pravi put kad mogu sa publikom, ma makar to bilo samo desetoro ljudi u tom trenutku, da podelim deo čarolije i samim tim da ih malo oraspoložim i učinim njihov dan lepšim.

Live Your Life…

Pošto sam već u adolescentskom periodu imao priliku da kraj sebe posmatram ljude koje je uništila droga i poročan život, na mene je to jako uticalo da želim nešto da preduzmem u tom pravcu. Sa još dvojicom prijatelja sam osnovao bend koji je ujedno bio i neka vrsta organizacije za borbu protiv poroka – Live Your Life. Hteli smo da na ljude utičemo na suptilniji način, jer smatram da ako postoji  jedna stvar u kojoj se čovek pronalazi, bilo to crtanje, sviranje, sport, fotografija itd., njegov život će imati smisao i on neće imati potrebu da padne u porok. Snimili smo nekoliko skečeva u kojima smo hteli da prikažemo mlade ljude koji su pronašli svoj smisao života u umetnosti ili sportu, u želji da motivišemo ljude da krenu njihovim stopama. Kako sam posle nekog vremena rešio sam da se preselim u Srbiju, zbog daljine je postalo nemoguće održavati Live Your Life u životu, zbog čega taj bend danas više ne postoji.

Aristotel je rekao da muzika ima moć da oblikuje karatkter…

Smatram da u osnovi različiti karakteri na sebi svojstven način reaguju na različite muzičke stilove. Imam iskustva sa ljudima koji su ljubitelji tvrđeg zvuka, odnosno death-metal muzike, a koji su jako prefinjene duše, što baš onda i ne bi bilo najlogičnije, s obzirom da ta muzika ima agresivni naboj.

Neafirmisani bendovi u Srbiji…

Muzička neafirmisana scena je blago rečeno katastrofalna. Iskreno, samo mogu da kažem da već odavno čekam da se pojavi neki mladi bend koji će da dokaže suprotno.

„Slikar slika svoje slike na platnu; muzičar slika svoje slike na tišini…“

Sting je rekao da je u muzici najteže napraviti tišinu, odnosno pauzirati je, pa nastaviti. Muzika ima zadatak da razbije tišinu, njenu monotoniju, ali na kraju, jedno ne ide bez drugog.

Znam da mogu…

Znam da mogu da sviram onako kako ljudi kažu da se više ne svira.

Inspiriše me…

Inspiriše me kad ne moram da tražim inspiraciju u nekom drugom, već mogu da je nađem u samom sebi, jer svako od nas u sebi nosi nosi nešto originalno i jedinstveno.

Moja muza se zove…

Moja muza je ona osoba koja trpi sve moje gluposti u životu, kad vežbam „Innuendo“ i „Final Countdown“ i kad sviram skalu gore-dole satima neiscrpno, ali to se sve poništava kad ona uđe u sobu, jer joj ja tada izimprovizujem jednu ljubavnu serenadicu. Ime moje muze samo ja znam, a ona će se prepoznati među ovim redovima.

Planovi za budućnost…

Svi mi planiramo nešto, ali takva su vremena da ne možemo da tvrdimo da ćemo znati šta će biti sutra, tako da ja zapravo i ne mogu da govorim o tome.

Crna ovca sam jer…

Jer me savršeno ne zanimaju društvene konvencije i određivanja šta je „kul“ i „fensi“, a šta autsajderski. U muzičkim krugovima me smatraju za čudaka,  jer sam zaljubljenik u Fenderove proizvode, što mi inače nije jasno, ali samo ću reći da znam da je čovek koji se kleo u Gibsona, prodao dušu đavolu i sad je okoreli Fenderovac.

 

http://www.youtube.com/watch?v=xcFS3lO5fcw

Tijana Banović

Fotografije: Biljana Kiš

Izvor videa: youtube.com

 

2 Komentara
  • gabcsi74
    Objavljeno 22:46h, 08 oktobra Odgovori

    Odlican tekst !

    pozz, Gabor Urban novinar-fotograf
    Novinska AGencija EUGEN Senta

    • Tijana Banović
      Objavljeno 18:49h, 09 oktobra Odgovori

      Hvala Vam! Srdačan pozdrav!

Ostavi komentar