12 dec OGLEDALO

Bilo je nečeg istovremeno lijepog i tužnog u njenim očima. Uvijek je bila nasmijana, ali njene oči – ta dva okeana – kao da su u dubinama svojim skrivale neko nedostižno i sveto, još uvijek neotkriveno blago, i istovremeno bile ogledalo svih ožiljaka koje je nosila na duši. A imala je lijepu dušu uprkos svim tim ožiljcima. Krpljena i sastavljana bezbroj puta, ali ništa manje uzvišena, ništa manje lijepa.

Hvatali su je za dušu prljavim rukama, obarali na zemlju i vukli po blatu, ali njena duša ostala je čista jer biseri ostaju biseri i kad se pred svinje prospu. Ali, ni blato ni kaljuga  nisu za svakoga, kao što to nisu ni visine.

A visine su bile njene. Oduvijek je stremila ka njima. Kao da je znala da ovo nije sve, da ovo nikako ne može biti sve i da mora da postoji još nešto – nešto više.

Utješna pomisao na to uvijek bi joj izmamila osmijeh na lice, ali te njene oči kao da su postojale same za sebe, pričale bi neku svoju priču i nekako uvijek uspijevale da je odaju…

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: generalgubbins.co.uk, weheartit.com