14 jun Oda tužnima

Toliko toga učiš. Trudiš se da dostigneš daljinu, da budeš učtiv, vrijedan i pažljiv. Ne želiš nikoga da povrijediš, to je ružno. Ostavljaš po strani neke riječi, koje su bolje kada se izgovore. Glasno i bez straha! Ti nemaš pojma, koliko lako patim. Dovoljan je samo jedan let i slaba krila. Okrenem se, pogledam iza sebe, shvatim da trebam nazad. Nije u redu ostaviti prijatelja u nevolji. On treba pomoć pri letu, iako ga od malih nogu uče da leti sam. Ako mi posudiš jedan krug biciklom, vjerujem da ću stići tamo gdje trebam. Moja kosa će biti lepršava i daleka, kao da se već miluje s nekim čudnim, malim i zasad diskretnim morima. Čujem šapat talasa i svaku zoru koju dočekuje s nemirnim morem. Krijem se iza velikih bedema, odrona i nekih istočnih zemalja. Sanjaš, tragaš i želiš da se otrgneš. Hodaš zatvorenih očiju i ne bojiš se svih tih krivih puteva.

Mirišu sva nedostajanja zbog kojih se vraćamo tri kruga unazad. Riječi koje ponovo pišemo, one krupne, važne i otrcane. Knjige iz lične biblioteke, bez posvete i zlatnih slova. Imena, ljudi, stvari koje zovu uspomenama. Boje u rukama, srcu i glavi. Razmak između srca i prstiju dok dodirujemo suštinu mora. Plavo, plavlje, duboko, dublje. Mirišu svi likovi, koji se opiru i odlaze u zaborav. Ljeto po ribi, dagnjama i bijelom vinu. Masline po dobrim vinogradima, starim mornarima i pokvarenim brodovima. So po besmislici i dubinama. Espadrile po moru i pijesku. Život po lutanju i skitnicama. Tufnice po haljinama, trakama i šarenim cipelama. Napuštene sobe po pijanim cimerima. Maline po pitkim sokovima, džemovima iz Žikine kuhinje. U pet ujutro, osjeti se miris kafe na kariranim stoljnjacima i uštipcima neophodnim za vesele boeme. Sve to da ih izliječe od mamurluka. Ujutro se vraćaju u postelje svojim ženama, ne misleći o tome koliko su krivi. Vidim roštilj u ljetnjim kampovima, društvo mladih maturanata i veselih dječaka. Dok se djevojčice u haljinama boje maline udvaraju nekim budućim bitangama.

Dolazim na plažu. Gledam u nebo, razmišljam i zatvaram oči. Zaboravljam da sam ikada išta sanjala. Sve dok nije došla neka napuštena, odbjegla i srećna djevojčica, da me povuče za kosu i probudi. Dokaže da u svijetu odraslih još uvijek postoje sanjanja. Sve što zamisliš, moraš i da dospiješ do toga. Baš kao u nekim starim melodijama. Danas ne možeš ustati na svoje noge, jer su slabe, umorne i nesigurne. To je ono što te fizički zaustavlja. Imaš nešto s lijeve strane, što pokreće prgave, tužne i tvrdoglave. Ono dobija svaku bitku, bez mnogo truda!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com