Od tabana do svake lokne

Večeras trebaš ostati budan, dugo u noći, polako i sigurno zaviriti u snove i prije sna. Razmišljati o tome da nije jednostavno ugasiti sve te svijeće na torti, koje sijaju da napomenu na sva očekivanja. Tad se okreni, obećaj sebi i drugima. „Da, ovo će biti moja godina.“ Hrabro baš kao neki ratnik, vojnik olujnih mora, vitez što sanja da spasi nečije srce i majka koja nježno miluje svoje dijete. Ona koja će tiho u nekoj njoj znanoj noći prošaputati ime svoga djeteta i poželjeti mu radosti. Tad se okreneš na drugu stranu jastuka i vjeruješ da nježnost može ostati mlada. Upravo takva jedna mi se javila da mi pokrene svijet, raširi krila i ugrije sve od tabana do svake lokne. Tih nekoliko slova je grijalo planetu moje duše. Baš kao neka uvala u koju trebam doći i ispuniti obećanje.

Ponekad razmišljam o tome, kako se rađaju majke. Nježne u svojoj ljubavi prema djetetu i dovoljno snažne da potisnu svaku suzu. Uvijek me ta ledena snaga hrabrila, dok su se riječi gomilale na vrhovima prstiju i završavale u listovima nekih knjiga. Onih zbog kojih ću da zagrlim svijet, poljubim more i prebacim planinu preko ramena. U takvim očima se rađao sav jedan svijet, poput mosta što povezuje vodu i kopno. Mislim da nam ponekad ponestaju riječi, pretvaraju se u tišini pred okvirom u kojem spava cvijet. Cvijet koji je izrastao iz kamena, spreman da dodirne svaku nit sunca. Sigurno da negdje tamo, pored neke rive živi izvor da ga napaja vodom. Sumrak polako nestaje, svijet više nije tako čvrst i hladan. Postaje bolji, ljepši i sigurniji. U njegovim rukama je spavala sva suština, dok se more pretvaralo u oči majke. Ja bih se zauvijek sakrila u taj zagrljaj! Zauvijek ostala takva, nježna, sa rukama poput Dobre Vile i očima punim snova.

Da ćutim i budem opijena tišinom. Tamo gdje ću gledati majku, kako grli svoje unuke. Nježnu i posebnu, baš kao i duša koja tek treba stvoriti svoj omotač. Možda i ja postanem njihovo krilo, jedro i sidro u isti mah. Da ih njegujem riječima, učim vedrinama i opijam daljinama. Zauvijek da spavaju pod krilom nekog ostrva u ribarskom selu. Rumena, snažna i sa loknama od sunca. Daleko od zlih, radoznalih i ispraznih. Onih koji svakodevno ispijaju nepotrebne kafe, prave preslatke kolače i pod jastuk nose gorčinu. U tim plavim daljinama znam da ću pronaći mir. Mir koji se rađa svako jutro dolaskom prvog sunca. Talasi mi donose nježnost, osjećam da putujem. Daleko, daleko, još dalje. Tu ostajem, zbog sebe, drugih, čovjeka čije oči su sijale ljepše od lune i tako su malo plakale. Sjećam se, moja prva promocija knjige i njegove suze. Nježne, čiste, daleke, nastale negdje iz dubine srca. “Asi plače!”

 Zato što on nikad ne plače! Boemi ne plaču, samo kada im prašina upadne u oči ili dok piju omiljeno vino. Često mi nedostaje, najčešće kad sretnem slične njemu. Tad se svaki put sledim i shvatim šta sam sve htjela da mu kažem, a nisam. Moram da istrajem u svojim namjerama.

Čujem negdje u daljini glas koji mi govori:

“Ponesi tri litre rakije za Siću, neće te uhvatiti na granici.”

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.