Novi počeci

5. oktobra 2017.

Volim nove početke.

Skriveni u čauri, samo odjednom zalepršaju pred našim očima, kao i leptir svojim šarenim krilima, i natjeraju nas da pogledamo u njihovom pravcu. Jave se obično kad smo na izmaku snage, kad nam je svega dosta, kad nas guši jednoličnost, kad dan postane naporan i nezanimljiv, kad se jedan cilj ostvari a drugi čeka svoj red, kad nas davna želja povuče za ruku i prstom pokaže u kom pravcu da krenemo. A staze ka njoj neutabane, zarasle u korov, mračne, nesigurne, neizvjesne. I treba poskidati paučinu, raščistiti lišće i trulo granje, orezati žbunje koje štrči, raskrčiti lom i ponovo pronaći istu onu stazu, isti put na kojem smo stajali nekada davno ne usuđujući se da njime krenemo. Iz hiljadu razloga ili bez ijednog. Iz straha ili nesigurnosti. Ili samo nespremnosti. A kad dođe vrijeme da se jedna priča završi a neka druga započne, to se jednostavno osjeti.

Naučila sam da prepoznam simptome nezadovoljstva pojedinim stvarima u sopstvenom životu koje sam ranije miješala sa nekom bolešću, najčešće izmišljenom. Jedino sa čim sam oduvijek imala stvaran problem je ta moja anemija koja mi, s vremena na vrijeme, život čini nepodnošljivim. Sve ostalo, bilo je potpuno umišljeno. Drhtanje tijela, povremene aritmije, loša koncentracija, napadi panike, gubitak interesovanja za stvari koje bih do tada obavljala sa najvećim žarom i zadovoljstvom, nesanica, bezvoljnost, indiferentnost – nisu, zapravo, bili simptomi neke bolesti; nagovještavali su kraj jednog životnog perioda. Nekad su takvi krajevi bili uvod u neka moja čudna stanja koja su bila poput duboke vode. I da, ja sam se uvijek snalazila, ali ne, nisam u potpunosti naučila da plivam već samo da se održavam na vodi. I uvijek uspijem da dođem do obale, vođena nekom neobjašnjivom snagom, jakom voljom za koju i ne znam da je krijem u sebi, i intuicijom koju sam na rođenju dobila od Urana, jedne od planeta mog horoskopskog znaka. I upravo to je dokaz da kad dođe kraj, novi početak pokuca na vrata ogrnut plaštom nove prilike koja se javlja tamo gdje je možda i ne očekujemo.

Izgleda da je na pomolu još jedan kraj. Osjećam se čudno mjesecima. Posao koji radim već deset godina više me ne ispunjava. Kancelarija u kojoj sjedim postala je kartonska kutija, klaustrofobičan prostor koji me guši. Obavljam posao sporo i neefikasno. Rutina me zamara. Čak se i šestočasovno radno vrijeme čini beskrajno dugim. Ne mogu više ništa da dam niti da se pokažem u boljem svjetlu. A negdje drugo bih mogla, u nečemu drugom bih bila bolja, osjećam i znam. Sve češće okrećem glavu na lijevu stranu, prema prozoru, zagledana u krošnje drveta na kojem mi počiva pogled, i sanjarim. Sve češće se mislima vraćam toj davnoj želji, koja se nije ugasila ni godinama nakon djetinjstva. S vremena na vrijeme me kucne po ramenu, samo da me podsjeti da je tu, da još uvijek traje, da me čeka, a ja uzdahnem duboko i slegnem ramenima u znak da još uvijek nisam spremna za nju.

novi-poceci-blacksheep.rs

Jednog julskog jutra probudio me strah. Jedan od mnogih s kojima živim. Strah od prolaznosti. I podsjetio me da vrijeme protiče brzinom svjetlosti. A ja i dalje čekam. I želja čeka mene. Da se pokrenem i napravim prvi korak. Onaj najteži i najvažniji. Jer svaki korak ka ostvarenju svojih snova je težak. Osjećamo da nas stežu lanci predrasuda, nesigurnosti i neizvjesnosti, teško koračamo. Ali, prihvatamo rizik jer naši snovi vrijede, ono što nas čeka kad ih ostvarimo nije zanemarljivo. Ponekad zastanemo i zapitamo se jesmo li pogriješili, da možda ne treba ostati tu gdje jesmo u koliko-toliko sigurnom okruženju, je li bolje i dalje čamiti u blatu sopstvenog nezadovoljstva samo zato što je ono što nas čeka neizvjesno i uliva nam strah od nepoznatog? Ali, onda natjeramo sebe da krenemo dalje i što više koračamo, lanci sve manje stežu, strah sve više popušta, a mi se sve lakše i slobodnije krećemo. I počinjemo da dišemo. Da stvari gledamo na drugačiji način. I sebe. Sebi izgledamo kao sasvim druga osoba, vrijedna divljenja, neko ko je bio dovoljno hrabar da svoju sigurnost zamijeni neizvjesnošću, da naporno radi na ostvarenju svog cilja i da, ako ništa ne krene kako treba, onda iznova gradi. Na temelju starih snova koji će postati i ljepši, i veći, i bolji. A svaki stari san je dio nas i, ostvaren ili ne, svaki naš novi biće protkan nitima onog prethodnog. Jer snovi su ono što nosimo u sebi, ono što smo donijeli sa sobom iz nekog prethodnog života u kojem smo ostali neostvareni, neispunjeni, nedovršeni. Zato smo tu. Da u ovom životu ispravimo greške iz prethodnog, da počnemo da slušamo svoj unutrašnji glas i počnemo da živimo ono što mislimo i osjećamo, neuzdrmani tuđim mišljenjem i kritikom ljudi koji najčešće vode promašene živote.

Saturn i Uran, vječiti neistomišljenici, dvije planete koje su mi prve poželjele dobrodošlicu kad sam došla na ovaj svijet, opet vode žučnu raspravu. Saturn me ubjeđuje da je baš sve dobro, da u svom životu ne treba da mijenjam ništa, da sam svoju sigurnost godinama gradila i da ću žaliti ako je se sada tako lako odreknem. Uran me moli da ga ne slušam, da ne odbacujem svoju intuiciju, poklon koji sam dobila od njega lično, već da joj vjerujem i pustim da me vodi do kraja.

„Ne prelazi granice sigurnosti!“ – viče Saturn. „Drži se onog vidljivog, opipljivog! Nova iskustva znaju biti bolna! Uran želi da te obmane, ništa od onog o čemu ti on govori nije provjereno!“

„Ne slušaj ovog nerazumnika!“ – nadvikuje ga Uran. „Znaš da je on okrenut prošlosti, a ja gledam samo u budućnost. On je materija, ja sam ideja i misao i imam moć nad njim. On te usporava, sputava, zbog njega si očajna, depresivna i hladna. Ja te guram naprijed, podržavam tvoje ideje, znam da je ono na površini i ono što nosiš u sebi sušta suprotnost i pomažem ti da to shvatiš, da oslobodiš svoj um i ostvariš ono što je u tebi otkad si došla na ovaj svijet!“

Uputim mu zagonetan osmijeh i on zna da je pobijedio. Uvijek ga poslušam, previše sam pod njegovim uticajem. Saturn, ljut zbog još jednog neuspjelog pokušaja da me potpuno uzme pod svoje, odlazi smrknutog lica. Uran se zadovoljno smješka hitajući zvjezdanim visinama. Dao mi je pravi savjet.

Autorka: Valentina Šuković

Fotografija: weheartit.com