Nosiš li krila na pregled?

31. jula 2018.

– Biber ili čili?

– Misliš na bajber?

– Ej, ako ti zabajberim biće ti jasno na šta mislim!

– Ipak čiliiiiiiii…

– Bejb, nešto si ćutljiva večeras, sve okej?

– O daa… Samo sam malo zamišljena. I gladna. Požuri sa tom večerom i sipaj još malo vina da nazdravim zvijezdama. Kako su lijepe večeras, kao da su bliže nego inače. Zovu u zagrljaj. A džez golica stopala i zove na ples sa gospodinom Mjesecom koji se srpi, ali opet djeluje jednako pun sebe.

– I, u koju galaksiju je večeras zalutala ta buntovna, narandžasta tintara? Šta misli kažu?

 – Znaš i sam kako je kad vino najurca moje misli na posao. Svašta su u stanju napraviti.

– Ajde, podijeli sa mnom, ovo se ionako dugo priprema. Evo ti masline do tad i slušam.

– Nešto razmišljam…

                Razmišljam o onima koji nisu uspjeli jer nije bilo nikog u blizini kad su posustali; nikog da ih potapše po ramenu, malo pogura naprijed i kaže – Možeš ti to, šta si sve prošao, savladaćeš i ovo.

                O onima koji su odustali kad su počeli da sumnjaju i nikog nije bilo da ih podsjeti na stare slave; na to koliko su dobri i sposobni uvijek bili. Svako od nas posumnja prije ili kasnije, ali crv sumnje ne prašta no izjeda i najljepše, najslađe jabuke.

                O onima koji su cijeli život bili dobri u svemu što rade pa se sve to nekako počelo podrazumjevati. Nije bilo potrebe da ih neko pita kako im ide ili da ih pohvali, jer je sve to njima išlo prirodno i lako. Jednom se desi da zabrljaju i nikog nema pored na koga bi mogli da se oslone, da malo odmore i napune baterije.

                O svima onima koji pogriješe i ne dođu do pravog sudije da im sudi, no im sredina presudi. Pa iako je griješiti ljudski niko im ne oprašta nego ih ocrni i satjera u ćošak.

                O svima koji se uplaše u bilo koje doba života, uplaše se pa pokleknu. I iako su marširali hrabro dugi niz godina, nema nikog pored da ih razuvjeri u priče o babarogama koje su ih snašle, no im nalijepe etiketu kukavice.

                O svima onima koji nisu baš snalažljivi, kako se to kod nas kaže. Koji uvijek idu pošteno i po svim propisima pa gdje stignu. Ne vjeruju u spletkarenje, male laži, veze i vezice. Jednostavno je, neki ljudi ne umiju da se snalaze po svaku cijenu, a u ovoj zemlji takvi su smotani. Nikog da im kaže da nisu manje vrijedni od ostalih i da je njihovo ponašanje za pohvalu.

                O svima onima i o svima nama koji se nađemo i sa ove i sa one strane. Kakvi smo? Potapšemo li nekog s vremena na vrijeme po ramenu, pohvalimo li dobro, ohrabrimo li uplašeno, podržimo li nesigurno?

                Dajemo li sebi za pravo da posustanemo, da pokleknemo, da odmorimo, da pogriješimo, da potražimo pomoć?

– Uh, ta galaksija ti je baš ogromna. I mene nekad rastuže slične stvari. Svi prolazimo kroz neke od tih izazova i treba nam podrška. Ne može čovjek sve sam. I ne treba da može, inače ne bismo nas dvoje bili večeras ovdje.

– Ej, nije ovo stvar potrebe!

– Nije, ali uredu je i kada jeste. Dođu dani kad se trebamo više, dođu noći kad spavamo svako na svojoj strani kreveta. Nekad te razumijem ja, nekad drugarica, nekad majka, nekad zvijezde, ali svi smo tu. Nisi sama. Ni ti, niti bilo ko od nas.

– Da, zvijezde su uvijek tu, svima ispred nosa, da nas podsjete kako bez mraka ni one bi sijale.

– I, šta bi im ti poručila?

– Kome?

– Onima koji su u stani-pani situaciji?

– Poslala bih im zagrljaj ovim redovima, jastuk da natope suzama i jednu zvijezdu da stave na plafon da ih podsjeća da su i oni satkani od zvjezdanog praha i da su i oni dovoljno jaki da pobjede mrak i da osvjetle svoj put. Da se noć i dan smjenjuju i da se naviknu na to. Čak i ako noć potraje duže, i to je prirodno, jer će nastupiti polarni dani. I da ne zaborave da lete, te da s vremena na vrijeme odnesu krila na pregled. Evo i meni su moja jedno vrijeme smetala, sad su opet spremna za let.

– O ne, gdje sad želiš dupe odvesti?

– Zamisli – sad želim ostati! Ovdje. Pored tebe. Samo ću se malo provozati da krila ne zarđaju, jer ipak mi je skup bio mehaničar, hoću reći psiholog.

– Ajde ulazi, večera je servirana!

– A da ipak jedemo na terasi?

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: weheartit.com