Nisi ti za male stvari stvorena…

3. septembra 2018.

Pokušali su te svrstati u isti koš sa ostalima, oni koji su te nekoć poznavali i dijelili sebe sa tobom. Pokušali su, jer su se nadali da ćeš ostati ista kao oni, ona ravnodušna. Bili su to ljudi koji su kroz život išli polako, umjerenim korakom, linijom manjeg otpora. Na svaki tvoj otpor i pokušaj bune spuštali su te sa visina na tlo, kako bi ti ispirali mozak time da ne valja biti drukčiji. Ne želiš valjda da drugi pričaju o tebi, da upiru prstom u tebe i smiju ti se u lice?

Želim, o itekako želim. Jer njihovi prsti i njihov podsmijeh meni ništa ne znače. Samo mi pokazuju koliko ljudi zaista mogu biti otrovni i loši ponekad, plivajući u vlastitom jadu, brbljajući o drugima misle da uzdižu sebe u iste te visine sa kojih me žele spustiti. Ali ne, nisam ja poput ostalih žena. Ja sam i dalje ona ista a opet drukčija djevojčica. I dalje sam ona koja će se bez razloga smijati svaki dan.

Ona koja će u svakoj nevolji nastojati pronaći nešto dobro i okrenuti situaciju u svoju korist, nakon što izbaci one negativne emocije iz sebe. I dalje sam ona koja unatoč lošim ljudima vjeruje u one dobre ljude. Koji te neće kuditi, poružniti ili izazivati bez potrebe i uplitati se bez pitanja u tvoj mali svijet. I dalje vjerujem da je sve moguće, i dalje znam da moj entuzijazam ne može tek tako nestati. Znam da nitko ne može ukrasti onaj dio mene, koji i dalje tinja i čeka moment da se rasplamsa najviše.

Nisi ni bila jednaka njima, kao ni ja. Nisu te zanimale prolazne stvari. Ni haljine, ni igračke, ni automobili, ni skupi pokloni. Tebi je svijet satkan kao i meni, od zvijezda, mjeseca, sunca i vjetra. Od prekrasnog šarenog cvijeća punog bubamara. Tebi je za sreću potrebno jako malo. Pokoje dobro djelo, poštena knjiga, čaša crnog vina, suton i more. Svoju tišinu cijeniš više nego li nečije pametne riječi. Svoj duh hraniš samo onim pozitivnim. Ti znaš odmalena, ono smo što mislimo. Sami krojimo svoj mali svijet i sami odlučujemo koga ćemo puštati unutar tih velebnih zidina. Odmalena, znaš da ti radost čini umjetnost, ples, poezija, neka posebna vrsta glazbe, filozofiranje do jutra uz drage ljude, istraživanje sebe i smisla života. Ti znaš da bez toga život nije šarolik i lijep, nego jednoličan i običan.

A ti si sve, sunce moje, samo ne obična. Naizgled obična, jednostavna, djevojka iz susjedstva rekli bi mnogi. Naizgled uglađena, mirna, dosadna. Ne znaju koliko su daleko od stvarne istine, od spoznaje tebe. Ne znaju da si sve samo ne obična. Ne poznaju oni tvoje slojeve, ne znaju oni da ti ne poznaješ jednostavnost, osim one kada uzmeš knjigu u ruke i uživaš na vjetru u prirodi. Za tebe druge jednostavnosti ne postoje, jer svijet ima toliko nijansi, mirisa i okusa, kao i svako novo iskustvo koje prizoveš k sebi. Uglađena i mirna po potrebi, a u duši zapravo ona skitnica, boem, divljak. Koji će se maksimalno boriti za sebe i drage ljude, itekako znati pokazati svu svoju oštrinu, zube. Čelična magnolija, to si ti. Ona koja uz svu ljepotu i mirnoću duha, posjeduje najveću snagu i iskonskog ratnika krije u njedrima. I kada zatreba, spaliti ćeš sve svjetove samo kako bi obranila svoj mali dio raja.

Istinu nosiš ponosno na srcu, kao pokazatelj onoga što si bila. Ponosno nosiš i sve svoje lekcije, ne dajući drugima prava na tvoje suze i spoznaje. Ne zazireš od sebe, tako ti ni drugi ljudi ne mogu narušiti tvoj mir. I da, borac si za pravdu, borac si itekakav za slobodu djelovanja i slobodu duha. Znaš da svi posjedujmo slične sklonosti, da svi zaslužujemo živjeti svoju sreću. Poučena svojim prošlim iskustvima, shvaćaš što znači cijeniti tuđi mir i tuđi svijet. Imaš manire, ne zalaziš ondje gdje si odavno nepozvana, ne propitkuješ ljude one banalne, intimne stvari koje te se ni ne tiču.

Ne propitkuješ više tuđe izbore i snove. Jer ne želiš da drugi upliću prste u tvoje. I ne, nisi za male stvari rođena. Nosiš ono najveće dječje srce u grudima, koja kuca svakim trenom sve živopisnije i jače. Na tvome licu i dlanu iscrtane su sve tvoje boli i sreće, kojih se nikada više sramiti nećeš. Jer ono što za sebe možeš reći jest to da si konačno naučila živjeti, onako kako duša priželjkuje.

Kako onda možeš misliti da se lako iznova stopiti sa okolinom, sa onima ravnodušnima? Misliš li da je sreća u njima, koji ne mare za dane što prolaze, niti kamo će sami sa sobom?

Nije, dušo, ti odavno znaš da si za let stvorena. Makar letjela godinama, tražeći gnijezdo u kojem ćeš se do kraja života skriti, leti.

Nisi za male stvari rođena, znaš. Stoga, nađi to jato kojemu pripadaš. Samo, ne spuštaj se sa visina koje su čekale na te, ako se i spustiš, spusti se da druge, slične tebi, ohrabriš.

Autorka: Marija Lombarović, APortal