Nikoline oči

Da li ste ikada zaronili lice u najbistrije more? Ja jesam. Sinoć, ispod dva velika kišobrana koja su se grlila, ljubila su mi lice dva topla oka. Dva Nikolina oka.

Sreli smo se za vreme krupnih pahulja, za vreme velikih nanosa snega koji su bili svuda po gradu. Možda smo se sreli i ranije. Negde daleko, pre prvog praska, pre prvih nijansi naše planete, pre prvog udaha naših života. Verovatno smo se tada samo mimoišli, zamišljeni nad večnim pitanjem: kada ćemo spoznati sebe u nekom drugom? Ispod kišobrana, sakriveni od hladnih kišnih kapi i radoznalih pogleda prolaznika, proučavala sam njegove oči. Bile su mirne. Talasi njegovog mora zapljuskivali su moje obraze, usne, udarali su neizmenično u moje hipnotisane oči, najpre polako, milujići dubinu njihovih zenica, a potom brzo, prodorno, bez i jednog treptaja, pokušavajući da popune svaku pukotinu i neravninu mojih zemljanih krugova.

Pokvasili su i oživeli topolu u meni.

Rascvetala joj se krošnja i počela je ponovo da se njiše, sada u ritmu njegovih talasa. Razumela sam svaku notu njegovih dubina, svaki bolan i neizrečen krik njegovih dalekih talasa. Razumela sam i one zaleđene vrhove njegovih talasa kada priča o nebu. U uglovima njegovih trepavica skupila se i tišina. Pecnula bi ga po nekad, a on bi sklonio pogled i gledao zamišljen, čas u svoje crne cipele, čas u svetiljku iznad naših glava. Šta sam mogla tada nego da prigrlim njegove talase i njegovu tišinu.

Naslonio bi svoju topolu na moju i tako bi umirio njen huk. Nije mi smetao ni onaj vetar, ni promrzli prsti, ni ova zima. Grejale su me njegove ruke, njegovi nežni talasi i njegova krošnja.

Sa Nikolom, nijedan dan nije maglovit. Sa njim imam i kišobrane koji se grle i crvene obraze i najdivnije tišine, imam sve zagrljaje i predstojeće sunčane dane. Imam celu plimu njegovih pogleda, samo za sebe.

Autorka: Viktorija Marković

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.