Nikola Dragašević: „U fiziološkom smislu je lako biti sit, u duhovnom malo teže“

Smatra da svaka umetnost kreće iz sujete, kaže da poeziju nije lako govoriti jer provocira najtananija ljudska osećanja. Ipak na takmičenju u kazivanju stihova „Dani Danila Lazovića“ 2017.godine osvaja prvu nagradu. I to nije njegova jedina prva nagrada u ovoj disciplini. Veruje da svakodnevni govor često nema formu, lepotu i jačinu bez koje poezija ne može da postoji; zbog toga je i piše. U šali kaže: „I pravnici i glumci su ljudi, mada retko tako izgledaju.“ Svira u bendu „Aleja velikana“, gde osim poezije, piše i komponuje muziku. I to nije sve, mladi student Pravnog fakulteta bavi se i glumom: „Teatar je moja prva ljubav koja je za nijansu uspela da se izdvoji od ostalih i ustali na prvom mestu na listi ljubavi“, kaže Nikola Dragašević ili Arturo Bandini. Pogodite sa kime smo razgovarali (ako stignete do kraja).

crna-ovca-nedelje-blacksheep.rs

Nikola ili Arturo, šta ste više? Šta radi Nikola, a šta Arturo, posvađaju li se kada, ko koga više sluša i ko na koga liči, je l’ neko stariji?

Nikola je onaj što stoji u redu na šalterima, čeka na pešačkom, čašćava komšije sa dobar dan… Arturo je jedna neoriginalna maska koja se ustalila i prati Nikolu u izvesnim krugovima bliskih saradnika i prijatelja. Ne svađaju se jer nema povoda, a ni prilike. Nikola je u jednom momentu života, čitajući Fantea, osetio izvesne istovetnosti u karakternim crtama i ponašanjima sa glavnim likom njegovih saga – Arturom Bandinijem, pa je taj pseudonim (zlo)upotrebio da sakrije svoje prve izlete na spisateljske frontove. Na prvim linijama fronta, Arturo je ubrzo izgubio život i ostao još samo kao avatarski paravan iza koga se Nikola jedno vreme krio na društvenim mrežama.

Autor ste bloga „Mladost bez kompasa“. Zašto mladost i otkuda bez kompasa, s obzirom na to da mladi „najbolje znaju“, premda živi i misao „mlad si – kakva šteta“?
„Mladost bez kompasa“ je, prevashodno, naslov zbirke pesama koju ću, nadam se, objaviti do kraja naredne godine. To je metafora koja najverodostojnije oslikava emotivno-mentalna stanja iz kojih se „čupam“ tako što otvorim „Word“ ili „Notepad“, takođe i srce i zabeležim taj neki odraz ili izraz ovoga što smatram dušom, a kruna tog poduhvata je ono što kasnije nazovem pesmom i podelim sa drugima.

Pobednik ste izuzetno važnog takmičenja „Dani Danila Lazovića“ 2017.godine u kazivanju stihova „Rođeni 23, streljani 42“ čuvenog pesnika Izeta Sarajlića. Od kada se u vas nastanila ljubav prema stihu i koliko se kazivanje stihova razlikuje od samog govora, a koliko od čina stvaranja pesme? Zbog čega baš „Mala velika moja“, veliki naš Nikola (Arturo)?

Da, pobedio sam na internet video konkursu koji već nekoliko godina živi kao sastavni deo ovog sjajnog festivala u čast velikana srpskog glumišta! Reč je o jednoj od dve takmičarske kategorije. U drugoj se takmiče studenti raznih dramskih akademija iz regiona. Ljubav prema stihu se rodila onog momenta kad sam spoznao da je dramska umetnost nešto znatno uzvišenije, plemenitije i daleko intrigantnije od pukog, dosadnog i zanatski neopravdanog kreveljenja, šmiranja i glumatanja, tj. diletantizma koji je dominantan u neprofesionalnim dečjim/omladinskim ansamblima u kojima sam stekao prva scenska iskustva. Poeziju nije lako govoriti jer provocira najtananija ljudska osećanja, a kvalitet njenog kazivanja i prenošenja na publiku zavisi od spremnosti i hrabrosti interpretatora da se „igra s vatrom“. Svakodnevni govor često nema formu, lepotu i jačinu bez koje poezija ne može da postoji. Kada je reč o odnosu čina stvaranja pesme i kazivanju stihova, razlika je u kreaciji i interpretaciji. Pisanje je lični izraz autora, kazivanje stihova može i da postoji i kada nije reč o autorskoj poeziji. Još nisam upoznao čoveka koji je napisao tuđu pesmu, ali znam mnoštvo onih koji su kazivali tuđe stihove (smeh). Kad pišeš svoju poeziju, ona mora biti proživljena i inspirisana onim što se stvarno zbilo. Kod kazivanja stihova je jako važno da kazivač bude spreman da u sebi izazove i nešto što se ne tiče njegovog života, ali da ga proživi kao da se već zbilo i ustalilo kao sastavni deo njegovog bića. Takva je i Izetova pesma. Jedna od onih koje zavoliš na prvo čitanje jer uspevaju da isprovociraju emocije koje se i mnogo godina posle prvog izvođenja jave sa istim, ako ne i jačim intezitetom.

crna-ovca-nedelje-blacksheep.rs.jpg1

Aktivno se bavite glumom. Tumačite Filipa u „Putujućem pozorištu Šopalović“ Ljubomira Simovića u režiji Igora Vesovića (BUFONERIJA), ali i popa Nićifora u komadu Nikole Masala „Sluge javnog interesa“ u režiji Marte Ašanin (AMFITEATAR). Nedavno ste se oprobali i kao policajac u filmu „Sistem“ Nikole Vesića. Najteže prilikom pripreme uloge Vam je šta? Kako se pripremate za ulaženje u drugi lik, s obzirom na to da se svakom Vašem liku veruje i deluje potpuno prirodno? Koliko dugo traje proces? Vi menjate likove, ili likovi menjaju Vas?
Pošto nemam ni dana neke glumačke škole, nisam siguran koliko ću na ovo pitanje uspeti da odgovorim akademski, tj. zanatski precizno jer sam sva glumačka iskustva samostalno pokupio iz priznate stručne literature i desetogodišnje prakse, bez nadzora i ocene kvalifikovanog mentora. Elem, težina i dužina pripreme zavise i od jačine uloge i individualne je prirode. Ako bih uporedio ova tri lika koja si navela, najlakše je bilo spremiti policajca koga bih pre nazvao pojavom ili rekvizitom, nego ulogom (smeh). Mada, iz skromnog iskustva mogu da posvedočim da se sam proces građenja lika na filmu i u pozorištu neuporedivo razlikuje. A lakoća ulaženja u drugi lik opet zavisi od težine i zahteva koje postavlja taj lik. Nekad može biti bez mnogo muke, nekada može biti vrlo mučno, nekad i bezuspešno, zavisi od sposobnosti, kako glumca, tako i reditelja. A sam proces traje onoliko koliko služe entuzijazam i istraživački duh i koliko je glumac motivisan da istražuje likove, njihove svetove, situacije na koje utiču, odnosno koje na njih utiču… Ono što smatram glavnim razlogom zbog kog ovaj poziv, pravedno ili ne, smatram svojim, jeste upravo mogućnost rada na sebi, kopanje po dubini svoje duše, istraživanje svojih mogućnosti, konstantno prelaženje granica i naravno nagrada koja sledi kao potvrda uspešno obavljenog posla – izlazak iz svih tih procesa kao neizmerno bogato biće u nematerijalnom smislu, usmeravanje sebe ka boljem i katarza. Čin predstave je poput liturgije. Višemesečni emotivni naboji doživljavaju svoju katarzu na izvođenjima, kako na radost publike, tako i na zadovoljstvo glumca koji izvodi. Tako da će moj odgovor biti da je ta transformacija, odnosno uticaj obostran – glumac oživljava likove, udahnjuje život mrtvom slovu na papiru, a da bi ih oživeo, mora proći kroz izvesne, ne uvek tako lake procese promene na ličnom nivou. Opet koristim priliku da se ograničim od nazivanja sebe glumcem jer sam to samo u amaterskom smislu i pričam iz svog skromnog pozorišnog iskustva.

Dakle, oprobali ste se i na filmu i u pozorištu, da morate negde da se zaposlite, a to ne bude advokatura koju studirate na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, šta biste odabrali, a da je u vezi sa glumom, osim što je gluma provereno izabrala Vas, bez obzira na to što kažete „nekad i ne umem da živim pozorište i igram lika sa bine što ume da razgali rulju“?
Pa dobro, nije advokatura jedino što Pravni fakultet nudi (smeh). Opet kažem, to oprobavanje na filmu je sitno i mizerno i ne daje mi mnogo prava da komentarišem, niti da smatram krucijalnim, ali svakako ne beznačajnim iskustvom. Čovek može da bira i da veruje, pa će okolnosti već odraditi svoje. U mojoj nadležnosti je da verujem, recimo da je, teatar moja prva ljubav koja je za nijansu uspela da se izdvoji od ostalih i ustali na prvom mestu na listi ljubavi pa bi verovatno u tom smeru mogao da se kreće odgovor na ovo pitanje, mada još uvek sam na budžetu roditelja pa mi je lako da planiram i maštarim iz položaja parazita koji zavisi, a ne od koga zavise (smeh).

crna-ovca-nedelje-blacksheep.rs.jpg3

U jednom stihu kažete: „Kazaljka gori od nestrpljivosti. Nisu ti rekli da se umeće življenja ne uči u školi. Nisu ti rekli da ti ne treba diploma da bi slavio život. Nisu ti rekli da je dovoljno da ponekad sedneš na terasu i upijaš lepotu kišnog dana.“ Osim u kiši, gde je sve umeće življenja i šta je Vas naučilo da slavite život i onda kada Vas ne sluša baš najbolje?
Život, nepobitno, jeste ogroman dar i kao takav je veliko polje podložno permanentnom istraživanju i otkrivanju novih aspekata, mada na to se ubrzo zaboravi kada se ljudska demonstracija surovosti okovana u administrativni teror ustali kao svakodnevnica i pritom sakrije pod neke notorne plaštove obojene strahom, paranojom i hipokrizijom. Ne bih da idem puno u pesimizam jer je neprirodan i neopravdan, ali smatram da život nije toliko komplikovan koliko mi, mali i nebitni ljudski stvorovi, komplikujemo ovo malo vrednog što nam je poklonjeno. Čak i ne otkrijemo, uopšte ili u potpunosti, šta je to vredno ka čemu težimo. A vrednih stvari ima na svakom čošku, samo često na njih zaboravimo. Primorani ili ne, ali zaboravimo. Za mene je u trenutku kada je nastala ta pesma, lepota kišnog dana bila sasvim dovoljna da zahvalim Bogu što imam priliku da prisustvujem tom prizoru, a to je na neki način i slava života – zahvalnost.

Jesu li pravnici glumci, a glumci pravnici? Isto piju, druže se, vole, ili ima razlike?
Ovo je možda pitanje koje mi je najviše puta postavljeno tokom studentskog života u neformalnim razgovorima, a na koje sam imao spreman odgovor: i pravnici i glumci su ljudi, mada retko tako izgledaju (smeh). Šalim se, naravno. Postoja dve ključne stvari koje povezuju ova dva zanimanja: pravdoljubivost i istinoljubivost. Ako ovi pojmovi nisu osnovni motiv bavljenja pomenutim zanatima, onda je reč o običnoj laži zakamufliranoj niskim porivima za materijalnim i prolaznim. Laž se brzo pokaže, samo je vidljivija u glumi jer je glumac izložen neposrednom sudu i ogoljen je. Njegova umetnost mora uvek biti istinita i proživljena, ali je i neposredna. To je laž koja govori istinu i ljudi s takvim stavom i pristupaju ovoj umetnosti. S druge strane, pravo bi trebalo da bude istinito i pravedno, ali je često žrtva silovanja od strane „lutki od krvi bez trunke ideje“, kako reče Džoni Štulić u pesmi čiji je naslov isuviše pogrdan da bi se u ovoj prilici opisali oni koji kroje sudbine miliona. Pravo, nažalost, ima mehanizme preko kojih se mogu sakriti zadnje namere sebičnih i pohlepih vlastodržaca. Takođe, ako čovek uspe da izbalansira neizostavni poriv za egzistencijalnim opstankom i borbu za plemenitije ciljeve, onda može sebe smatrati uspešnim. Ukoliko jedno prevagne, onda se javlja pretnja od preterane idealizacije uopštenih pojmova i rizik od zapadanja u neprirodna stanja zanosa, odnosno rizik od preterane zaslepljenosti materijalnim i prolaznim. Treba biti umeren. Opširna tema, a nisam dovoljno pametan niti imam dovoljno životnog iskustva da utiske sabijem u nekoliko rečenica, pa ne bih da se rasplinjujem dalje (smeh).

crna-ovca-nedelje-blacksheep.rs.jpg2

Osim što pišete, kazujete stihove i glumite, slikate i zvukom, samostalno i u bendu zanimljivog naziva i još zanimljivijeg repertoara „Aleja velikana“. Gde i kada počinje slika zvuka?
Postoje tri stvari bez kojih ne mogu da zamislim svakodnevicu: pisanje, gluma (u bilo kom obliku) i muzika.
Slika zvuka počinje tamo gde prestaje jačina reči, odnosno radost igre na daskama. I obrnuto. Ciklično je. I to su tri stvari koje se konstantno smenjuju i prepliću u meni. Ne znam koliko je dobro imati ta tri poriva u sebi istovremeno, pre svega zbog rizika od rasplinutosti i neposvećenosti jednom zbog čega može trpeti kvalitet, ali znam da na dnevnoj bazi moram uraditi nešto na polju te tri stvari, pa makar i sitno. Jednostavno, neki unutrašnji glas bije iz mene i moram da ga smirim tako što ću uraditi nešto što smatram vrednim. Da li će biti dostupno javnosti ili ne, zavisi.

Prvo čujete zvuk, pa ugledate pesmu ili je obratno?
U mom slučaju to izlazi kao kompaktna celina. Kako je govorio Milan Mladenović, muzika (rokenrol) je miks medij i ne može da se posmatra odvojeno od poezije. Oprostićete mi malo patetike jer ću upotrebiti onu glupu floskulu koju autori forsiraju – da je svaka pesma njihovo čedo. Okej, jeste tako. I proces stvaranja liči na rađanje bebe. Beba, tj. čovek se rađa u celini, izuzev u nekim nesvakidašnjim slučajevima. Tako je i sa pesmom. Rađa se sa svim svojim ekstremitetima, emocijama, kontrukcijom i usmerava svoj život ka drugim ljudima i samostalnosti.

Koliko je teško razlikovati se od sebe, pod pretpostavkom da se od drugih razlikujete?
Pa ne mislim da se nešto preterano razlikujem od drugih niti imam prava da to mislim zato mi se ova pomisao i ne dopada, jer nisam jedina osoba u kosmosu koja se bavi ovim stvarima. Tu sam samo da dajem skroman doprinos stvarima koje volim, a koje su meni dali neopisive količine radosti, spokojstva, ali i donele mnoge nedaće… Moje stvaranje (ako imam prava tako da nazovem ovo što radim) nije ništa drugo do jedna vrsta vraćanja „duga“ i zahvalnosti prema svim autorima koji su uticali na mene i formirali me kao ličnost. Što više radim na sebi, to jasnije uviđam različitosti koje razdvajaju prethodnog mene od sadašnjeg. Tako je iz faze u fazu, iz perioda u period. Valjda se to zove sazrevanje ili samo „filozofiram“ više nego što bi trebalo (smeh).

Zašto „Aleja velikana“ i šta joj je u radu od najveće važnosti?
Aleja Velikana je višesmislen naziv i svaki je, mahom ironičan i duhovit. To može da se tumači i kao šaljiva opaska na našu nevirtuoznost u muzičkom smislu, odnosno našu drskost da za krajnji ideal i cilj bavljenja muzikom uzmemo imperativ da se nađemo u Aleji zaslužnih građana. Takođe, može i da bude odgovor na zlurade opaske da je rokenrol mrtav, pa eto, ako je mrtav, mi ćemo biti ti koji će ga postepeno ubijati i na kraju sahraniti (smeh). Aleja je jedna priča nastala sasvim spontano, bez neke preterane ambicije koja je za kratko vreme izrasla u nešto ustaljeno i blisko porodičnom vrednostima, lišenim biologije. Nas je šestoro, svako iz zasebnog filma, a opet svi sa razvijenom svešću o niti koja ovu priču drži živom i stabilnom, a to je vapaj za izražavanjem. Svaka umetnost kreće iz sujete, iz potrebe da se nešto kaže, kao i iz potrebe za pražnjenjem… pa bolje je uzeti gitaru i pevati, nego paliti ambasade i razbijati izloge. Mi smo skupina mladih ljudi koji vole muziku i imaju potrebu da nešto kažu, stvore… nismo na strani onih koji skrštenih ruku pljuju i kukaju kako je kulturna scena mrtva, kako nema perspektive, bla, bla… a ne pokušavaju da se angažuju, da nešto, pa makar i mizerno urade. Ako smatraš da je scena loša, probaj da je napraviš boljom. Ako ne smatraš da treba da je napraviš boljom, onda nemoj ni kukati. Moja poruka dragoj mi generaciji i onima pre i posle nas.

crna-ovca-nedelje-blacksheep.rs.jpg5

Kako nastaju pesme za „Aleju velikana“? Uglavnom su socijalno i društveno angažovane. Imamo „Imitaciju“ (države, diploma, života), „Crnosvetska “, „Veoma si brz“ i mnoge druge. Kako nastaju numere, gde Vas možemo čuti i šta Vam je kao mladom bendu glavni motiv?
Pesme nastaju tako što živimo 21. vek i gomilamo u sebi njegovo breme, onda to provlačimo kroz filtere u svojim glavama i gledamo da što slikovitije, iskrenije i preciznije izrazimo bunt, ali i altruističko zalaganje da se taj svet i popravi, posmatrano kroz prizmu mračne pozitive ili pozitivnog mraka, kako često nazivamo orgazmičku eksploziju koja nastaje kao fuziju tekstova i muzike koju stvaramo. Glavni motiv je izraziti sebe i to predstaviti drugima. Ako bar neko od tih ljudi koji su čuli za naš rad osete rešenje ili ublažavanje problema koji ih pritiska, to je dovoljna satisfakcija za sve nas u bendu. Ako nemaju problem za koji traže rešenje, onda će se bar zabaviti na nebanalan način. Ili će nas gađati jajima (smeh).

Osim toga, kao da težite da ujedinite prošlost, sadašnjost i budućnost u jedan glas, u jedan ton, u jedan zvuk, jednu pesmu, a široka je lepeza zvuka Vašeg stvaraštva. Koliko je to veliki posao, s obzirom na to da bend čine mladi ljudi drugačijih pogleda na svet?
Posao nije lak, al’ su njegovi plodovi bogati. S tim što smo isuviše mladi, neformirani kao muzičari i ličnosti i još uvek tragamo za svojim zvukom, a kad se to poklopi mislim da ćemo osetiti pravi ukus plodova koje daju ovakve umetničke atrakcije. To se ne može desiti ako ne bude energije, duše, srca, a i petlje.

Pišete o „Izlozima jeftinih laži“, o „odlasku u šumu i grljenju drveta kada se čovek već ohladio“, ali pišete i „Omaž ružnim rečima (iliti „Materi ništa krive nisu“). Ljudi uglavnom izbegavaju da govore o svojim lošim navikama, skrivaju ih, a Vi „ružnim rečima“ omaž pravite. Zbog čega?
Skrivanje svojih loših navika nije ništa drugo do bežanje od sebe i bespotrebno življenje u iluzijama koje skupo koštaju. Živimo u dobu kada se ljudi masovno bore za prestiž, zabijaju laktove u rebra i podmeću noge jedni drugima zarad nekog mizernog cilja koji ne nosi dugoročna zadovoljstva. Punimo se ružnim navikama koje su uslovile da, svesno ili nesvesno, uprljamo sve, pa i ono što beše na početku – misao. Ružne reči i jesu deo svakoga od nas i deo naših loših navika. Omaž njima je jedan vid lične borbe protiv njih, odnosno priznavanje sebi da često uprljam svoj i tuđi životni prostor glupim i ružnim rečima. Prihvatanje problema je 50% rešen problem, kažu psiholozi. Kroz pisanje prihvatam probleme o sebi i svoje loše strane i pokušavam da ih iskorenim. A na pitanje zbog čega sam napravio omaž ružnim rečima bih odgovorio poslednjim stihom te pesme: „ …jer samo u pesmi imaju šansu da se pretvore u nešto lepo“.

Iskrenost je put ka pravoj poeziji i možda još nečemu? Zbog čega je danas baš nje sve manje?
Nema poezije bez iskrenosti. Oseti se to. Osetim i sam kad nisam iskren tokom pisanja i automatski prestanem u tom trenutku s tom radnjom. Iskrenost je preduslov dobre poezije. Ovim ne želim da kažem da sam iskren i da pišem dobru poeziju, to ja ne znam, niti mi je važno. Važan mi je trud da se u pesmama izrazim – sirovo, surovo i iskreno, pa neka boli gde treba da boli, kako mene, tako i one koji čitaju. A iskrenosti je manje zato što je ovo vreme laži, ili kako smo to rekli u pesmi – svet koji je jedna jeftina imitacija. Ne znam kakva su bila druga vremena, ovome svedočim. Laži, prevare, spletkarenja su postali sastavni deo svakodnevnice i tu je prostor za iskrenost skučen i ugrožen. Pošto se ne može protiv iskrenosti i istine, one uvek nađu način da na kraju isplivaju i nemamo mi tu mnogo vremena, a ni prostora za naše bezglave bahanalije, ma koliko god smatrali da smo bitni i da možemo ostvariti sebe kroz laž i manipulaciju istinom.

„Ne sećam se da sam prestao da budem dečak, ali se sećam detinjstva“ kažete u jednoj pesmi. Šta je to čega se najradije sećate iz najranijeg detinjstva i šta Vam to nije dozvolilo da prestanete da budete dečak?
Mnogih stvari se sećam, ali pazim da ne ogreznem u nostalgiju. Najradije se sećam bezbrižnosti i potrebe za igrom, a upravo je ta potreba za igrom bila ključna da donesem čvrstu odluku da budem večiti dečak. Da li ću uspeti, život će reći (smeh).

crna-ovca-nedelje-blacksheep.rs.jpg4

I još Vas citiramo: „Patim od viška ideja o večnosti i goni me glad za tišinom.“ Bivate li siti i kako lečite višak ideja dok plovite morem kome jedna ideja nedostaje?
U fiziološkom smislu je lako biti sit, u duhovnom malo teže. Gladan sam umetnosti i novih saznanja, otkrivanja i traganja i to će me pratiti celoga života, hteo to ja ili ne. Milion puta sam pokušao to da zamenim nekim lakšim i površnim zadovoljstvima, ali sam tu bezglavost često plaćao velikim prazninama i depresijama. A višak ideja o večnosti „lečim“ zahvalnošću i verom u Boga.

„Iskustvo mi kaže da starim“… Mlad, a u pesmama toliko ostareo, kako?
To i mene zanima! I sam se često pitam: kako? (smeh)

I za kraj, odakle dolazi pesma kad si srećan, ako „Srećan čovek ne piše pesme“?
Kad sam spokojan, zahvalan sam. Kad nisam spokojan, zahvalan sam. Ali u drugom slučaju imam jaču potrebu da objasnim sebi razloge nespokojstva, zato smatram da je teško napisati dobru pesmu u stanjima sreće i radosti jer se njihova suština svede na par uopštenih pojmova koji često ogreznu u patetiku, a lično, uvek sam se vodio onim da bez patnje nema ni dobre pesme. Poezija je ta koja patnji daje smisao, a čovek često pati ili da se deminutivno izrazim – patucka, koliko god bežao od te svoje strane i poricao.

I plus pluseva, zašto ste Vi Veselo lice, a zašto Crna ovca?
Da isključim lažnu skromnost pre svega, Veselo lice sam zato što pokušavam da dam doprinos borbi protiv sveprisutne zlobe koja dominira, prepoznajući je i iskorenjujući u sebi putem umetničkih mehanizama odbrane. Usrdno se trudim da energiju koja se rađa kada ubijem neku lošost u sebi prenesem i na svet oko sebe i da pokušam da ga promenim, ako ne na globalnom, onda makar na lokalnom, ili nekom daleko užem planu. Dakle, da ga promenim, ali ne i da ga osudim iako za to ima mnogo materijala. Takođe, Veselo lice sam i zato što često razvučem kez kad od bliskih ili ljudi koje uopšte ne poznajem dobijem povratnu reakciju i saznam da sam im ulepšao dan. Stihom, gestom ili tonom.

A zašto sam Crna ovca će vam najbolje reći članovi moje porodice (smeh).

Razgovarala: Slađana (Branislava) Bušić

Fotografija: Nikola Dragašević

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.