Niko nikom ne pripada

Kroz drveni prozorski okvir prostirao se pogled na Zemun. Drveće je skrivalo oronulost grada. Naslonjena na prozor, Marina je pušila cigaretu pokušavajući da namesti ruku tako da dim ne ulazi u sobu. Uvlačio se na najrazličitije načine. Posmatrala je bele pramenove kako krivudaju i zaobilaze prozorsko okno. Sviđala joj se igra nadmudrivanja sa dimom.

Pitala se kako je moguće da jedan poljubac promeni sve. Više ništa nije bilo jednostavno. Bili su prijatelji. On ima devojku. Zbližavanje je došlo spontano. Mislili su da je sve šala. Realnost je zakucala na vrata.

„Ako me tvoja devojka stvarno ne voli, sada ima i zašto.“, rekla mu je ne osećajući ni trunku griže savesti.

Ništa. Te noći su pričali o Bogu. Rekla mu je: „Prekršila sam zapovest: Ne poželi ništa što je tuđe.“

Odgovorio je: „Niko nikome ne pripada.“

Tvrdi da se zaljubio. Ona ne zna. Zna samo da joj je neverovatno blizak. Može da mu kaže bilo šta. Šale se svaki dan. Može bez ustezanja da mu kaže šta misli, da se naljuti i oprosti. To je za nju bilo neprocenjivo. Nije znala šta će uraditi. Možda će raskinuti. Možda i neće. Pod pretpostavkom da budu zajedno, nije znala kako će mu verovati. Kako će znati da se baš tada ne dešava neko njegovo novo zaljubljivanje? Nije mu prvi put da vara. Bilo bi mnogo lakše odustati od svega. Ipak, nije odustajala. Nije takva osoba. Ide do kraja. Gori dok se osećanja ne pretvore u pepeo i vetar sve ne raznese.

Začulo se zvono na ulaznim vratima. Kroz špijunku je ugledala njegovu smešno izobličenu figuru. Raščupana kovrdzava kosa činila mu je glavu ogromnom, a stopala su u perspektivi špijunke izgledala maleno. Ostatak tela je bio skaliran između ogromne glave i malih stopala. Rešila je da ga ne pušta u stan. Dok se ne odluči šta hoće, nema ništa od toga. Skupila je svu svoju volju, obula omiljene, pohabane cokule, namestila šešir tako da šiške padaju preko čela i otvorila.

„Hajdemo napolje!“, rekla je i bukvalno ga odgurnula od vrata.

Gledao je pomalo zbunjeno. Mamila ga je tanana haljina. Kroz platno koje je prekrivalo najveći deo njene figure, svako malo su se nazirali kukovi, grudi, čak i mali dašak promaje lepio je haljinu za stomak i oslikavao butine. Razočarano je krenuo prema liftu.

Otišli su u kafić u kom su bili nebrojeno puta. Sedeli su jedno preko puta drugog. Nije mu dozvolila da sedne pored nje. Bilo je previše opasno. Raščupana kosa mu je prekrivala uši i leđa, a ispod kape su čekala dva vragolasta plava oka. Osećanja su kiptela kao uzavrela voda u loncu. Nije mogla da razluči šta je sve strpano u taj lonac. Sreća, tuga, strast, požuda… i onaj neuhvatljivi osećaj početka, uzbuđenja koje tek predstoji. Htela je da ga pita, ali reči nisu mogle da pređu preko usana. Glava joj je bila naslonjena na ruke, ruke na sto. Gledala je negde ispred sebe. Znala da pokušava da joj uhvati pogled. Bilo mu je slatko to njeno durenje. Izazivalo ga je što ne može da joj uhvati pogled, što ne može da je dodirne. Izazivala ga je njena ležerna haljina i to što je znao.

Znao je da ga voli. Znao je da se pretvara. Znao je da će sve učiniti za njega. Bila je tako slatka. Naivna i slatka. Na dohvat ruke. Naginjao se preko stola i svojim najšarmantnijim osmehom, tražio njen pogled. Nepomično je sedela. Zurila u jednu tačku. Imitirao je njeno držanje tela. Obična, glupa tehnika zavođenja. Imitirao je njene pokrete, a ona podsvesno sticala utisak da su na nekom dubljem nivou povezani. Jedno za drugo. Tuga, sreća, požuda, sve se to stapalo u masu koja joj je pritiskala grudi. Osećala je kako se kovitla i dobija oblik. Bes. Smeškao se šarmantno. Tražio ga pogleda.

Za njega je sve bilo igra. Sviđalo mu se da je drži u neizvesnosti, da čeka da on raskine sa devojkom. Poražavala ju je činjenica da je sebe ubedila da joj je poteban. Nije mogla da se izbavi od tog osećanja. Sa drugom je u vezi, a evo ga sa Marinom, vodi je na ručkove, vozi kolima, brine da li je dobro i da li joj nešto treba. Na površini nežnost i pažnja, zapravo vrhunac okrutnosti. Potpuno iznervirana, počela je da besni na njega govoreći mu da ne može više to da radi, da ne može da se ponaša kao da mu je stalo. Sve je bilo igra. Konačno joj je jasno. Nije joj prijatelj. Ni nalik. Sada je već vikala.

Povikao je i on, gotovo smejući se: „Hoćes li da me udariš?“

Nije mislio ozbiljno. Dražila ga je drama. Imao je potrebu da tera do kraja. Uglavnom bi to bilo dosta daleko. Videla je izlaz.

Rekla je: „Hoću.“

Izraz lica mu se promenio. Mislio je da će proci sa blefom, ali se u trenutku setio kakva je bila pre svega ovoga. Nepokolebljiva. Svoja.

„Bojim se samo da nisam dovoljno besna i da te neću udariti dovoljno jako.“, dodala je.

Na njeno zaprepašćenje, počeo je da pregovara: „Nemoj u oko, izaći će mi modrica.“

Već se pokajao, ali nije bilo nazad. I dalje se nadao da će se izvući netaknutog ponosa. Osećala je prste kako bride dok se skupljaju u pesnicu. Videla je kako leti prema njegovom nosu. Stigao je da blokira udarac, ali samo delimično. Pesnica ga ipak udara preko usta. Krv je izbila na usnama. Marina se smejala, a on je odjednom izgledao jadno. Skupljao krv koja je ispunila usta. Znala je da je gotova. Posle ovakve scene, nema nazad. Nisu oni više ništa. Nasmejala se, ustala i izašla napolje.

Sunce se ogledalo u prozorima okolnih zgrada. Ulica je bila uska i duga, a na kraju se naziralo zelenilo parka. Dubok udah i ovog puta, uspela je da raščivija sopstvena osećanja. U vazduhu se osećao miris početka.

Autorka: Ana Todović

Fotografija: kuchi-comys.info

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.