Nepopravljivi romantik ili realista?

       Ja sam oduvek verovao u ljubav. Još u vrtiću sam shvatio da je to moj poziv, da jednostavno bez ljubavi neću moći. U vrtiću sam takođe shvatio da mi je teško da odlučim, Bojana i Dijana su svedoci. Prihvatio sam i to, ništa nije tako jednostavno, pa ni ljubav.

 

Moj najbolji drug Ognjen je bio čista suprotnost. I u vrtiću je govorio da su to gluposti, misleći na sve to između dečaka i devojčica.

 

Dok sam ja devojčicama crtao srca i prvim naučenim slovima pokušavao da napišem njihova imena u tim srcima, Ognjen je devojčice čupao za kosu i krao im užinu. U osnovnoj školi sam počeo da kupujem čokolade i pišem pisma. Ognjen je pušio u toaletu, pravio šalu sa profesorima, tukao sa ostalim mangupima. Kada sam počeo da pišem pesme, i na taj način pokušao da osvojim ženska srca, Ognjen je igrao bilijar po kafanama za par piva. U srednjoj školi sam nastavio da pišem pesme, počeo sam da glumim u pozorištu. Počeo sam da čitam Jesenjina, a Rakića i Đuru sam već znao napamet. Ognjen je bežao sa časova i uvek je bio u nekom sumnjivom i lošem društvu. Elem, pored svih ovih razlika, oko Ognjena je uvek bilo mnogo devojaka i uvek su one jurila njega. On im čak ni povoda nije davao, nije obraćao pažnju na njih. A ja sam od svoje romantike, poezije, čitanja i pozorišta dobio nešto sasvim drugo –  zanačajno proširen fond reči.

 

romantik

Nisam odustajao, znao sam da je ona prava negde, samo je moram naći. Ne znam ni kakva treba biti, ni šta treba voleti, ni kako izgledati… jednostavno, kako ljudi kažu, to će biti hemija i samo će kliknuti. Svakog dana je bilo sve teže, toliko pogrešnih cura, ulazio sam iz veze u vezu, uvek se nadajući da sam našao pravu. Toliko pogrešnih mišljenja, toliko pogrešnih vrednosti, toliko pogrešne hemije. Ne znam, kao da sam neki čudak. Kada čuju da pišem pesme, slušam Sinatru i gledam crno-bele filmove, odmah izgube volju da se upuste u dalji razgovor, ili pak ja to učinim. Kada sam jednoj curi izjavio da mi je omiljeni film „Kazablanka“, i naravno samim tim omiljeni glumac Hemfri, dotična osoba je izjavila da nikada nije bila u Turskoj i da ne voli francuske filmove. Ostao sam zatečen i zbunjen. Šta da kažem dalje, šta da pitam? Devojka je meni uputila pitanje: „Sviđa li ti se ovo nova stvar od Karleuše: „rodiću ti sina pod svetlima kazina“? Moje drugarice i ja obožavamo tu pesmu, to je megahit.“ Sve je bilo jasno, to je bila hemija, i to sona kiselina.

 

Vraćam se kući, po ko zna koji put razočaran, ali i dalje zamišljam nju i pitam se gde je ona sada, šta radi devojka koja je pod ovim zvezdama i u univerzumu stvorena samo za mene. Dok ulazim u zgradu, čujem gužvu na mom spratu. Ognjen galami, izbacio je devojku iz stana, a ona je uprkos tome čekala pred vratima da se on smiri i primi je unutra. Večeras mi ništa nije jasno, bolje da idem u krevet, plaši me pomisao da se može još nešto desiti u ovakvoj noći.

 

barni2

      Sinoć sam upoznao devojku u bioskopu. Prikazivo se „Sjaj u travi“, četvrtkom je bila projekcija starih filmova,  Voren Biti i Natali Vud, dobitna kombinacija. Devojka je izgledala fino, malo smo popričali po završetku filma i razmenili brojeve. Već sutradan sam je pozvao da se vidimo, prihvatila je. Ognjen me je gnjavio da se ne zanosim, da ću se opet razočarati. Ne, rekao sam, ova je prava, retko ko ide četvrtkom u bioskop. Malo je njih koji vole crno-bele filmove, išao sam na tu kartu. Našli smo se u Dalmatinskoj, nisam je dugo čekao. Divno je izgledala. Crna, duga kosa, zelene oči, one slatke rupice na obrazima. Nosila je zeleni kaput, farmerke i crne čizme, sasvim pristojno za prvi sastanak. „Moramo samo na kratko do stana, tu je odmah, sledeći ulaz“, rekla je tiho i nastavila ka velikim vratima. Pratio sam je. Prvi sprat, druga vrata desno. Otključala ja vrata, ušli smo u veliki stan, onaj što ga zovu salonac, predratna gradnja. Da ne gnjavim, nisam dizajner ni arhitekta. Ušli smo u sobu, a ja kao da sam ugledao sveti gral. Preko celog zida polica sa knjigama, pročitao sam nekoliko autora – Dostojevski, Puškin, Jesenjin, Remark, Sinkler, Rakić, Miljković… verovali ili ne, na zidu poster Hemfri Bogarta i Ingrid Bergman, scena iz „Kazablanke“, naravno bio je tu i poster Orsona Velsa, čuveni „Građanin Kejn“, a na drugom zidu Kim Novak i Džejms Stjuart – „Vertigo“. Već je izlazila iz stana, nemo sam koračao za njom, u glavi su mi se motale misli „da li je to ONA, mora da je ONA, toliko znakova, mora biti ONA“. Dok je zaključavala vrata prokomentarisao sam:

 

– Baš ti je lep stan, a soba ti je baš sa dušom.

 

– Nemoj da si ironičan. To je stan moje bake, sinoć sam je vodila u bioskop, pa je ostala da spava kod nas. Svratila sam samo da joj uzmem neke lekove – ,odgovorila je ljutito.

 

U glavi sam čuo samo Ognjena: „Ljubav ne postoji, ONA ne postoji, postoji samo zaslepljenost, opsesija i beznadežnost, a to si ti, beznadežni romantik. Budi malo kao ja, realista, i biće ti mnogo bolje!“

 

Vratio sam se kući i okrenuo već dobro poznat broj.

 

–          Izvini što sam te izbacio one večeri, loš dan. Hoćeš li da svratiš?

 

–          Doći ću, ali ovo ti je poslednja opomena, Ognjene!

 

 

Autor: Miloš Stepanović

Fotografije: tumblr.com, deviantart.com, huffingtonpost.co.uk

Nema komentara

Ostavi komentar