22 mar Ne mogu da se sredim

Ti praviš  ljude od snova. Sanjaš njihova imena, dodaš im boje. Stvoriš oči pune ljubavi, doneseš cvijeće u rukama i zagrliš. Jako i beskrajno. Onako kako grle djeca, bezuslovno i čvrsto. Ponekad ne pustiš da odu tako daleko, držiš sve te ruke i misliš da si tu toplinu stvorila svojom dobrotom. Nekad je bolje da se sam ošamariš, umiješ hladnom vodom i obrišeš mokrim peškirom. Tako mokar da izađeš napolje, pustiš da ti zima uništi obraze i napuni oči bistrim rijekama. Tad ćeš se lako opravdati da plačeš zbog vjetra, koji ti smeta.  Sunce će ti biti glavni alibi, jer sve te knjige koje čitaš donose umorne oči.  Kad ispiješ još jednu flašu pitke crvene tečnosti, shvatićeš da osim umornog lica, crvenih očiju, nosa i flaše na radnom stolu ne ostaje ništa drugo.  Bacio si sve one krempite po podu, jer ih sada prezireš… Ko da su ti one jadne krive što su te neki „zgnječili“ baš kao ti sada taj kolač. Ispred očiju ti se stvorio nepregledni vidik, onaj koji nas uči da ponekad trebamo izaći iz svojih okvira. Više ti ni kafa nije istog okusa, vruće ti je i stvaraš sebi neku zaboravljenu stvarnost. Krenuli smo sa kišom, bez pogleda i sa zaboravom.

Danas kasno stiže tvoj voz. To nije dovoljno da odgodiš nešto. Nema više nikoga na stanici da ti kaže kako nećeš otići s modrom rijekom.  „Proći će, kao i sve.“

Opet će neko pružiti ruku, onu koju više nikad neću da dodirnem. Muka mi je od riječi koje pamtim dugo, dugo i koje urezujem po zidovima vlastite sobe.  Ispred mene je zid, onaj koji me uči da nikad ne treba biti tako jak da ga srušiš. Moraš da naučiš da živiš s tim zidom. Od njega nije teško napraviti neku novu dimenziju. Oboji ga u neku nježniju boju, onu koja ti neće donositi gorčinu. Sjedim na klupi, tamo gdje se sastaju oni koji počinju i završavaju. Pogledam u ravnini obližnjih kafanica, vidim nekog sanjara kako bježi od krivog puta. Ovaj put bježi u onu istu priču iz koje mora otići.  Tad me pitao, zašto sam dopustila da imam tako crvene oči?! Bio je star, naboran i tužan.

Misliš da će te oči same promjeniti boju. Neće! Sve dok gledaš u onu hladnoću, vraćaš stare ploče i pisce na početak, nemaš šanse. Nema goreg zla od onog kojeg naneseš sam sebi.  Ne treba tebi nikakav neprijatelj, crv koji će se krasiti tvojim uzorima. Tebi je dozvoljeno da nekoga stvoriš iz snova. Poslije toga ostavljaš priliku drugima da se koriste tvojim riječima. Neće te niko ni spomenuti, gdje si bio, šta si radio. Dopustiće ti da priđeš kao sporedni junak nekog mnogo lošeg  romana. Sama si kriva za sve te nježne godine, one koje nisi shvatila. Vidiš mene da nisam neki lik. Bio sam okružen onim što život ponudi i što samo jednom dobiješ. Tako i ti, dopuštaš da te dodiruju rukama tuge. Zato nemoj da dopustiš da te opet dodirnu. Ne slušaj šta ti govore. Nema potrebe za tim. Znaš da će jednog dana opet doći neko tuđe, odbjeglo i poluprazno srce koje će tražiti mir.  Nemoj da maštaš o moru, mjestima na koja trebaš poći i ugasiti sve one lampe na obali… Priča je prošla! Ne gledaj u stranu, možda vidiš nekoga ko će ti sve one boje obojiti opet crnom. Uništiće tako lijepu sliku koju si tako marljivo stvarala. Površni su, puštaju te da ih zagrliš a onda te puste.  Uzeli su ti riječi i sve što si napravila ljepšim i boljim. Ostaćeš zagledana u jedno oktobarsko popodne i ispraćati još jednu jesen.  Zaboravi da je ikada bilo neko proljeće, da te neko pustio da postaneš dio priče. Prestani da krivicu tražiš u sebi. Nema je, nikad nisi ni bila kriva. Nije šala da uništavamo ljude koje volimo. To nije kliše, već stvarnost.  Zato su  ljudima potrebni ti sitni crvi, koji će biti tu da ispričaju neku lokalnu priču i poruše sve te miline novog dana.  Voz je još tu. Kreni i ne misli, pusti druge da vole ono što si stvorila. Vjerujem da neće biti dovoljno snažni da čuvaju taj sjaj. Ti nisi neka sitna duša koja može da voli baš svakog crva koji te pogleda nježno.  Pusti da prođe, kao i oluja u zoru. Okrenuo se i otišao. Ovaj put s modrim očima, crvenim nosem i praznom dušom. Baš kao i ja znao je da su neke stvari jedinstvene i ne mogu se prepoloviti na pola.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com