06 jun Na raskršću

Sklupčalo se sunce

Na mom obrazu i plače.

Zraci mu se razlili

Dužinom bezvremena,

U očnu duplju

Katarze se ulivaju

I nestaju mi tamo,

Pod pokislom usnom.

Stojim na raskrsnici

Rascvjetanih puteva,

Pred svakim magla,

U meni bezizlaz.

Ćutim,

Strijepim,

Ne smijem poći.

Naginjem se

Preko očvrslog straha

I tražim u njemu

Poznate zjenice.

Zovem,

Osluškujem,

Čujem im boju

Molim se da su potpuno iste,

A jesam li ja još uvijek

Ona kojoj blistaju?

Jesu li moji ideali

Ista kolijevka nerođenom čedu,

Hoće li znati iko da ljubi

Na mojim usnama himnu za njih,

Njih, novu djecu Davidovu

Utkanu riječju u moje srce,

Vijenac sa one visoke gore

I ram za ogledalce,

Vijekovima kovan?

Hoću li isto kroz grudi igrati

Opet k’o istina,

Mila i snažna?

Reci mi,

Stranče na kraju puta

Ličim li tamo na ovu sebe?

Ovu izgubljenu

U redovima pisama,

Ponovo rođenu

Izvezenim stihom,

Ubijenu grubom riječju,

Njegovom tišinom,

Svojim izgaranjem.

Gore li mi i tamo obrazi

Za svaki cilj na pijadestalu,

Za sve ono što sam podredila

Neizrečenom i univerzalnom

Pred sitnim koracima?

Zaklinjem te,

Kaži mi stranče,

Sija li mu, bar ispod oka

Za moju suzu sekund tišine?

Autorka: Teodora Košarac

Fotografija: weheartit.com