Možda

Pitaju me da li sam sigurna uz tebe?

Možda.

Problematičan momak, iz kraja, jedva zavrišio škole i sada se bavi sumnjivim poslovima. Ustvari, niko ne zna šta on ustvari radi. U slobodno vreme igra basket ispred zgrade, izlazi sa ortacima i možda, samo možda voli mene.
Jer kako da znaš da li te neko zaista voli? Pokreti, gestovi, reči, dela. Možda osmeh, zagrljaj, poljubac. Podrška, mirna luka i osećaj sreće. Možda.

Ostala sam sinoć do kasno kod tebe. Ljubio si me dok nije svanulo i skuvao mi ujutru kafu i napravio doručak. Možda to znači voleti nekoga.

Ili onaj dan kada si me odvezao kod lekara jer sam se osećala loše, a ti panično sedeo ispred i čekao da saznaš šta mi je. A onda još paničnije zvao moje roditelje i pričao kako si uplašen i kako ne znaš šta bi. Volim te zbog toga, što se toliko brineš za mene, čak i kada sam samo prehlađena. Možda brinuti, znači i voleti?

Smeješ se mojim manama. Kažeš slatko ti je što padam na ravnom i tapšem kao foka kada se smejem. I ja volim kad se ti smeješ, najglasnije i najlepše. Jer voleti drugog i kad vidiš mane znači voleti. Možda…

Al to sada nije bitno. Da li je uopšte potrebno da objašnjavaš ljubav prema bilo kome, bilo kome? Ili je samo potrebno da voliš i pokazuješ to, i opet voliš.

Jer šta je ljubav ako se ne oseća?

Šta je ljubav ako se ne pokazuje?

Možda samo oluja koja bukti u tvom srcu i cunami u tvojoj zaljubljenoj glavi koji te zaslepljuje kako bi osetio svaku kap i svaki vetar još intenzivnije, još jače.

Možda, samo možda.

Autorka: Katarina Mitić

Fotografija: tumblr.com

mozda-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.