Mogli bismo se voljeti

24. januara 2018.

Malo mi hrabrosti nedostaje da te vratim u moje snove. Znaš da meni nikada nije loše išla magija. Prstohvat mašte i mjesečina, recept je da me u onoj sobi zamisliš kako sjedim u onom šarenom svilenom ogrtaču na rubu kuhinjskog stola i kako ti govorim, dok zubima grizem meso narandže, o besmislu života ako u njemu nema mene i magije.

Dragi, ja sam poezija.

I muzika sam iz pedesetih u malom stanu na obali Bosfora.

Kroasan na tvojim usnama za vrijeme, u uredu, doručka.

Oporna mirišljava noć ljeta.

Vodopad usred Amazona.

Divljina Australije o kojoj nikada nismo maštali.

Afrika sam ispod ogrtača, misterija, izazov, opasnost u koju si sa povezom na očima kročio i zalutao.

Koža mi je hladna i bijela kao zima, negdje u Vladivostoku, koju si zbog mene zavolio.

mogli-bismo-se-voljeti-blacksheep.rs

Ja sam tvoja mašta.

Kikot, grijeh i sreća.

Bez mene ti je život dosadan.

Mogli bismo se voljeti!

Ponovo, u svim onim snovima iz kojih si pobjegao.

Mogla bih ti ušećeriti jutra na onoj terasi sa pogledom na Bogaz.

Rezati oštrim nožem za sataraš povrće i tvoje okove, ako hoćeš?

Mogli bismo prkositi svim zakonima i silama i tome što se ne volimo više, ako hoćeš?

Mogli bismo putovati na sva ona mjesta u kojima si me volio.

Mogla bih od tebe opet načiniti ljubavnika.

Mogu ja šta god hoću.

Ali neću.

Draže mi je da me sanjaš krijući te snove čak i od sebe.

I da u nekim godinama koje dolaze pomisliš na uzalud potrošeno vrijeme ignorisanja i pokušaja da se zaboravi sve.

Da čezneš za mnom, uvijek.

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com