Merači tuđe sreće i lične odluke

-I tek tako si došla? Zbog njega? Je l’ se pitaš što on nije pošao zbog tebe?
-Jeste zbog njega, ali zaboravljaš i da je zbog samoće. Počela sam da se gubim, dala sam sebi rok godinu dana, izdržala godinu i po i nije mi bilo bolje.

Odgovorila je isceđeno. Odgovorila je onako kao da je ovu priču ponovila hiljadu puta i da je iscrpljena od ponavljanja. Videlo se da se oseća kao pokvarena ploča. Sedele su ispred mene u busu, loknasta devojčica koja se pravdala usled napada, druga crvenokosa koja je preuzela ulogu nadrndane novinarke koja se kao lešinar obrušava na žrtvu.

-Ali, Milice, ovo je brod koji tone i ti to znaš. Svi bi dušu prodali za Ameriku i tvoj posao.
-To je i problem. Što se lako odričemo duše.
-Vidimo se, pa ćemo pričati. Ima tu dosta šta da se razradi, možda se i vratiš.
-Ćao, odgovrila je kratko sa mršavim smeškom.

Uzdahnula je.
Podigla sam pogled sa knjige i slegnula ramenima.

-Izvini što sam špijunirala. Ali, znaš, nije u pravu.
Lokna je podigla pogled ka meni i izgubljeno me pogledala: “Nema veze, ovo je izgleda tema koja se tiče svih.”
“Baš i nije”, kažem “tiče se samo tebe. Jedino ti imaš pravo da meriš svoju sreću. Možda ćeš da zažališ za parama, ali nikad ne žale ljudi toliko zbog para, koliko zbog nečijeg zagrljala. To je ono što im sjebe život.”
“To. To i ja znam. Hvala ti. Ovo je možda pakao, ali ovde bar idem sa osmehom kroz njega. I ne idem sama, a to je važno. Ne možeš toliko lako da se odrekneš ruku koje su te godinama sastavljale.”
“Znaš šta? Okani se svih ovih Majki Tereza, merača tuđe sreće i ostalih hokus pokusa koji vole da zavire u tuđe živote, jer svoj nemaju. Takvi da znaju šta je sreća, uživali bi u svojoj, ne bi čeprkali po tuđoj.”

meraci.srece.i.licne.odluke.blacksheep.rs
Nasmejala se i klimula glavom.

Zamišljala sam je u toj Americi koja odavde deluje kao zlato i mesto gde teče med i mleko. Smešno je kako nam sve što je daleko deluje lepo. A samo nam nije poznato.
Zamišljala sam je kako dolazi do stadijuma gde joj se telo umorilo od prevrtanja i odustaje od izmučenosti, ali joj glava ne dozvoljava da zaspi.
Zamišljala sam je kako se noćima preispituje da li da se vrati i kako svoju nesanicu mesecima prepisuje neudobnom krevetu.
Kako menja hostele.
Menja položaje, menja jastuke, ali oseća da polako zaboravlja šta znači miran san.
Zamišljala sam je kako se budi i traži razloge da se nasmeje u toku dana. Kako stavlja smešak na lice, dok radi neki posao koji ne voli. Mehanički, repetitivan, izrabljivački. Vidim joj žuljeve na rukama. Okružena ljudima koje ne poznaje, mestom koje je guši, prostranstvom koje je plaši.
Zamišljala sam je kako pruža nekom drugom ruku, zagrljale, telo. I kako se od tih tuđih dodira ježi, kako uveče plače jer joj crna rupa u grudima sve više raste.
Zamišljala sam je kako laže da je srećna, ljudima koji su daleko i koji za nju brinu. Ljudima koji su u početku podržali njenu odluku, ali joj sada na kraju svakog skype razgovora kažu: “Mico, ako ti je mnogo teško, koferi ne ujedaju, samo im priđi.”
Zamišljala sam je kako daje sebi rok. Inati se odrazu u ogledalu i naređuje mu da mora da izdrži, da je ovo sve o čemu je maštala, kako ispisuje motivacione poruke po zidovima. “Možeš sve što poželiš” i dopisuje “pa i da ne voliš osobu koju voliš.”
I kako jednog jutra prelama da joj je dosta.
Kako izvlači kofere i baca u njega stvari i trči do aerodroma i uzima kartu.
Kako zna da joj je to najbolja odluka koju donosi, njena odluka, ne odluka onih koji od nje nešto očekuju.

Istrčava iz busa naleće na plavokosog dečaka.
U glavi mi odzvanja njena rečenica, da se lako odričemo duše. Ostajem u busu i pitam se: A šta ti to ostaje, ako se odrekneš duše?
Crna rupa u grudima. Uvek gladna, sa urođenim svojstvom da se širi dok te ne proguta.
“Carska odluka”, mrmljam sebi u bradu, dok krajičkom oka hvatam njihov zagrljaj.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.