05 okt Medvjedi

28. listopada 2020. 21:34

Uvijek sam maštala kako će naš ponovni susret biti senzacionalan, na nekom posebnom mjestu (po mogućnosti uz zvijezde, pun mjesec u vodenjaku, i po još većoj mogućnosti u siječnju). Sva moja savršena sanjanja o susretu nad kojim bdije vojska mliječne staze, pretvorila su se u običnu stvarnost. Nismo imali ni zvijezde, ni našu zimu ni naš siječanj, o mjesecu smo mogli samo sanjati jer je bilo jedanaest sati ujutro i susreli smo se u trgovini. Ti si u rukama imao smrznuti losos, a ja 0,785 dkg zelenih banana. Jedino što mi se od svega toga svidjelo je to što je danas 28. listopada, a ja volim broj dvadeset osam, tebe i listopad.

– Prošlo je šest godina, a ti ga i dalje piješ?

– Zeleni čaj u zelenoj šalici. Zašto nikad ne izgovoriš ono što stvarno misliš, Luka, i zašto piješ kavu koju ne piješ? I znaš još što? Zašto i sad nakon šest godina moramo ponovo pričati o svemu, osim o onome o čemu trebamo pričati? I zašto me ne prestaneš tako promatrati? Vidim te iako ne gledam.

Nakon svih izgovorenih pitanja, osjećala sam se kao da sam nakon toliko vremena konačno udahnula pravi kisik u svoje stanice. Onaj s velikim O.

– Boli me to.

– Što to?

– Ne pravi se glup. Sve.

Prekrižila sam ruke i naslonila četvrtastu bradu na podlaktice. Čekala sam šest godina da mi život podari dan kada ću ponovo moći gledati sebe u tim očima boje mahovine, a sada sam to buntovno odbijala.

– Hoćeš li mi ispričati priču? Sada uz svoju zelenu šalicu kao podršku, dok se ja pravim da pijem kavu koju ne pijem, jer je to jednostavno običaj u kavanama.

Prekrižio je ruke (baš kao i ja), i na njih (baš kao i ja), naslonio bradu oblika sličnih geometrijskih tijela poput moje.

       –     Volim tvoje priče.

Sjedili smo tako susretnuti, na naslonjačima presvučenima lažnom kožom koji mi se uopće nisu sviđali, on se pravio da pije kavu koja mu se uopće nije sviđala, a ja sam u zelenoj šalici imala prekuhani zeleni čaj koji mi se također uopće nije sviđao. Držali smo predugo prekrižene ruke na stolu, a ja sam prekrižila i nogu jer to rade čak i dame koje dame nikad nisu bile. Gledali smo jedno u drugo, ali se po prvi puta otkako se znamo nismo promatrali. Naše odbijanje pogleda u pogledu mi se isto tako uopće nije sviđalo. Ipak, uza sve te doze nesviđanja oko nas, obožavala sam sve ovo što mi se uopće nije sviđalo, jer je između svega toga ispred mene bilo ono što mi se jedino baš kako treba sviđa.

– Ne voliš moje priče. – rekla sam ljutito.

– Volim.

– Ne voliš. Da ih voliš, ne bi mi to nikad učinio.

– Volim tvoje subjekte i predikate i ti to dobro znaš.

– Ne diraj se u moje subjekte i predikate. Izdao si ih.

– Eva, znam da se nisam baš iskazao u onome što ljudi obično rade za one do kojih im je stalo, ali molim te ispričaj mi priču i molim te pogledaj me u oči. Reci mi jesi li se probudila?

– Jesam li se probudila? O čemu ti trabunjaš? Neću ti ispričati priču i neću te pogledati u oči.

– Zašto?

– Zato što ću te gledati i zato što ću se za to vrijeme ponovo osjećati kao da te prvi put u životu vidim.

– Što je u tome loše?

– Sve.

– Lažeš.

– Lažem.

– Onda Eva, hoćeš li mi ispričati priču?

O čemu želiš da ti pričam? O tome kako si izrugao moju umjetnost. O tome kako ti godinama pišem rečenice i stihove, a ti se praviš da ih ne čitaš? O čemu još želiš da ti pričam? O šutnji koja u našem slučaju nije zlato? O tome kako se ne sjećam i kako ti moraš biti taj koji će pričati meni.

– O čemu želiš da ti pričam?

– O.

– O?

Zašutjeli smo. Iz zelene šalice više se nije kovitlala para, približila sam mu se prekriženim podlakticama i ohrabrila se pogledati ga u oči. U meni je eruptirala lava, poput one iz talijanskih vulkana o kojima u prolazu slušam na vijestima i potresla me do posljednjeg živčanog završetka. Sve ono što je u meni bilo blijedo i beživotno napunilo se crvenom vatrenom tekućinom.

– Ti si moj alkemičar. – zjenice su mu se proširile i ispunile sretnom tamom. – Ti meni duguješ priču.

– Znam – rekao je. – Dugujem ti i mnogo više od priče.

Vjerujem kako u Životu postoje dani koji se ističu između svih ostalih dana Života. I kako su ti dani zaslužni za sve ono što mi zapravo jesmo. Ne oblikuje čovjeka svakodnevnica, oblikuju ga trenutci, prekratki sati između noći i zore, neizgovorene, kasnije izmaštane riječi i nekoliko pogleda u pogledu, nekoliko onih „uvijek te gledam kao da te prvi put vidim“.

– Pa, hajde, – izustila sam nesigurno. – ispričaj mi ispričano. Ispričaj mi moje zaboravljene riječi. Luka, ispričaj mi priču.

Približio je svoje prekrižene podlaktice i dovukao ih do mojih, dodirivali su nam se laktovi, a mi smo se hrabro gledali u oči. Voljela bih da sam mogla zaplakati, da bude kao u filmu, kao iz najljepše priče, ali u mom slučaju suze nisu mjerna jedinica za sreću.

– Znaš, gledati onoga kojeg već poznaješ svaki put kao da ga prvi put vidiš najljepši je osjećaj u svemiru. Ja sam mali, a ti veliki medo.

– Lijepo si to rekao, veliki medo. Hoćeš li molim te sad početi pričati, ne mogu više čekati. – izmijenila sam prekrižene noge.

– Nisam ja to rekao, ti si to rekla.

Smrznula sam se u listopadu.

– Znaš li da si ti jedina osoba koja me nije samo gledala već uistinu i vidjela. One siječanjske noći, na dva celzijeva stupnja, dok su zvijezde sipale prašinu po našim zaigranim dušama, vidjela si me u mraku i rekla: „Znaš, gledati onoga kojeg već poznaješ svaki put kao da ga prvi put vidiš, najljepši je osjećaj u svemiru. Ja sam mali, a ti veliki medo.“

Laktovi su nam se sad već gurali jedni u druge.

– Zašto si onda otišao?

Znaš, gledati onoga kojeg već poznaješ svaki put kao da ga prvi put vidiš, najljepši je osjećaj u svemiru. Ja sam mali, a ti veliki medo, a medvjedi trebaju neko vrijeme spavati zimski san da prežive. Moramo preživjeti da bi se voljeli, moramo nestati Luka, moramo nestati, moramo nestati.

– Nikad nisam prestao podcrtavati tvoje subjekte i predikate. Jesi li prespavala dovoljan broj zima?

28. listopada 2018. 22:48

A ja volim broj dvadeset osam, tebe i listopad, u vijekove.

Autorka: Antonela Bokan

Fotografija: weheartit.com