Mali univerzum mene

Ponekad poželim da nemam osećanja. Da ne osećam sve toliko intenzivno. Da mi nije sve fantastično, savršeno, najsavršenije, da ne obožavam milion i jednu sitnu stvar, da ne nosim toliku ogromnu količinu ljubavi za sve, da ne vidim lepotu u svemu, da se ne rasplačem zbog knjige, pesme, scene iz filma. Ponekad je previše, kao da ne mogu da podnesem i da mi je duša prevelika za telo. A sve to ostaje duboko u meni, proviri kroz suze, osmeh, zaljubljeni pogled, ushićeni govor. Ponekad pomislim da toliko živim u svom svetu sanjarenja, stihova i beskrajne ljubavi, da će me jednom realnost udariti i baciti u nepoznato i nesnađeno. Ponekad pomislim da mi se taj moj toliko predivni svet tako sviđa da ne želim nikada da izlazim iz njega. Jer sam sanjar. Jer je nemaština kada ništa ne maštaš, jer primećujem, sitnice, osmehe, lica i pokrete, jer osećam toliko da me nekada preplave emocije i uplašim se, jer se bojim da neću naći osobu jednako otvorenog i sanjarskog uma kao što je moj, i da mi niko neće biti dovoljno blizak da razume moju ludost, da razume šta me pokreće i da voli to, da se zaljubi u svako moje blesavo lice, da me posmatra kao da sam možda magija, kako kaže Frida.

mali.univerzum.mene.blacksheep.rs

Ponekad pomislim da je previše i da ne vidim granicu, ali je zauvek beskrajno prelepo u mom umu, gde žive sve pesme koje znam, svi filmovi koje obožavam, sve knjige uz koje sam plakala i smejala se, sve boje koje volim, svaka uspomena koju nosim sa sobom, u mom umu koji sadrži čitav jedan mali, beskrajno prelepi univerzum – mene.

Autorka: Ana Vučak

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.