12 apr MAGLA I NEBO

Bijelo nebo sakri sunca svjetlost, sjajnu,

Zakloni ju plahtama od snova, tanano.

K’o da nebo krije, neku li joj tajnu;

Nešto nam daleko, teško i neznano.

Zvuk ne pravi, dodira ne daje nikom’,

Ni vida jasnog, ni sva, tijela našeg, čula;

Da poznade i kaže – može samo čovjek lakom –

Mis’o je to! No je samo nebo, hrabro što ju čuva.

Od srca ju štiti, fenjera, rukom ljudskom

Fitilja uvučenog, vatre blage i prigušene;

Noktima crvenim iz rukava satenskog, sa maskom,

Što zagreba i krv pusti na sne, k’o pijune srušene.

Ne znam ko je, ali je tu, divna žena

Što, k’o i ja, sebi traži ravna, titanska srca;

Što joj ljubav, k’o i meni, obavi maglovita koprena,

No je ispod, zna se, grotlo sjajna sunca.

Tužna, ipak, sjedi – čeka nebo maglu da rastjera.

Dokona krasota vanjska, nutrine uvele, prazne;

Ne zna da vodu naliti treba, život u sebi da potjera

Ka nebu – neg’ si, tužna, traži veće kazne.

Žiži, velim, vatra i u meni, manje sjajna

A jednako vrela; vremena, da požar raširi, sebi traži.

Ta, isto je i tebi – nek’ ti ljubav sad ne bude tajna!

Tek se pokreni, pravilo statike u srcu ne važi.

Bijelo nebo sakri sunca svjetlost, sjajnu,

Zakloni ju plahtama od snova, tanano.

K’o da nebo krije, neku li joj tajnu;

Nešto nam daleko, teško i neznano.

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: weheartit.com