Magla

Moraću da uložim napor kako bih prevalio ovaj put, razmišljam dok mi se palac koči na kremenu upaljača. Potom snažno povučem dim i zagledam se u most preda mnom. Sa reke se diže smrad čeličnih užadi, mulja i trulih konopaca. Povučem još jedan dim i začkiljim kroz maglu. Pustoš. Kao pred dvoboj. Žalio sam se Peci sat vremena ranije kako mi se kita ne diže već danima. „Pa kada toliko duvaš! Dobro uopšte i stojiš. Alkohol je za muškarce…“, rekao je, čuknuo se po grudnoj kosti i dodao da bi on lično tucao i ženski bicikl. Kako bih prestao da mislim o njemu moram jako da protresem glavom. To pomaže. I sve češće moram da radim takve stvari, ne bih li prestao da mislim o nečemu. Verovatno živci. Dok povlačim sledeći dim i krivim glavu unazad, pepeo otpada i upada mi pravo u rukav. Ništa za to. Potrebno je samo malo nagnuti se unapred i spustiti ruku. Nejasno razmišljam o tome. Koliko dugo se nisam tuširao? Koliko dugo nisam bio sa ženom? Opet mi pred očima iskrsava Pecino lice. Ceri se, dok limeni odsjaj njegovih vlažnih zuba skoro dodiruje moj nos. Pokušavam da se otresem te slike. Napravim korak unazad i, čini se, nisam baš najsigurniji. Jedno znam, a to je da me niko ne može videti, bar ne u ovoj magluštini koja pritiska beton oko mene, sažima sve ono što se može sakupiti od mojih misli u poslednje vreme. Nejasni glasovi, žamor, odlomci slika ljudi koje znam, žene u štiklama koje stružu po smrznutim pločnicima, njihovi hladni prsti, mršave grudi i jak miris dezodoransa, potom glas nekoga, možda očev i, na kraju, creva to više ne mogu da podnesu. Povraćam preko metalne ograde mosta, sve dok urlik iz mog želuca ne potera neke ptice niz reku. Znam da je tako iako ih ne vidim, i kezim se, dok mi iz usta izlazi ledena para mešajući se s maglom. Pauza. Zaslužena. Onda svetlost. Možda oko mojih nogu, ali nije bitno.
„Momak!?“, dopire do mene kao kašljucanje kroz vetrovitu ulicu.
„Momak.“, sada je glasnije.
„Da“, kažem dok se šakom štitim od svetlosti.
„Kuda za Dorćol?“
„Mislim, ovuda“, skupljam kapke i tražim ga oko tih farova, dok moja ruka pipka po vazduhu. Tada ugledam to matoro lice na nekoliko metara od mene… „I ja idem tamo“, setim se odjednom.
„Ajde, možeš sa mnom“, kaže.
„Jel sve u redu?“ pita dok sedamo u kola.
„Ma da“, kažem.
Zatim se vozimo kroz noć, on priča o magli, kaže voli da se vozi noću. Diše kroz nos, usporava, priča mi o Trstu, o tome kako ima nekoga tamo, i da često putuje. Vidim da me gleda. Kaže da je grad pust poslednjih večeri. Ja ćutim. On me zagleda.
„Da li si gladan? Možemo do mene, blizu sam.“
„Ne“, kažem, „Upravo sam povraćao.“
On se oslanja o vrata i vozi jednom rukom.
„Zašto, nešto si pojeo?“
„Moguće.“
„Šta, moguće da si jeo!? Pa valjda znaš da li si jeo ili nisi!.“
Ćutim. Ćutimo obojica. On hvata volan obema rukama.
„Gusta magla.“, odluta on na trenutak.
„Imaš li devojku?“
„Ne“, kažem.
„A, da li si razmišljao o muškarcima?“
„Jesam.“, kažem dok mi glava polako pada, „Malopre, dok sam čučao na mostu.“
Moje bunovne slike izmešane s njegovim sanjivim glasom prekida mrak nekog parkinga i njegova ruka ispod moje majice. Onda miris znoja pomešan s dezodoransom ispod njegovog pazuha, zveket mog kaiša i njegov glas, koji traži od mene, dok vrhovi brkova golicaju moje uvo. Potom neko blato kroz koje trčim, dok on dovikuje za mnom da je, eto, ispao drug, da me je dovezao dovde… „I šta to kog đavola umišljaš da je u tvojim gaćama, zašto mi ne pokažeš!?“, čujem njegove povike kako blede kroz tamu, dok trčim ka svetlu zgrada iza košarkaškog igrališta. Čujem još kako mi kaže da se vratim, jer će me ovoga puta zaista odvesti kući. I na kraju psovke. Govori da će me već naći, „Kad- tad!“, urla od besa. Zatim asfalt i moji prsti provučeni kroz hladnu žicu i magla koju gutam vrelim plućima dok se sklanjam sa svetla, podignutih ruku, kao olovni vojnik, drhteći od mogućih koraka, glasa, čak i pucnja.

Autor: Nemanja Jovanović

Fotografija: tumblr.com

magla-blacksheep-rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.