09 maj Magla

Da krvave ruke širim nestajuć’ bez traga

Rasplinem se i postanem magla

The Stone – Magla

Nad gradom su rašireni zastori magle. Beton je naša nova postelja. Groblje i spomen ploča.

***

Pucao sam joj u leđa. Izvijala je ručice ka plafonu, molila da joj pomognem. Kreveljila se kao uplašeno dijete. Molim te, molim te. Nogom sam joj sklonio slamnatu kosu s lica. Uvijala se. I prestala. Nisam dobro isplanirao stvari, namjeravao sam da bude svjesna dok joj govorim, da sluša i plače. Ovako mogu nevoljno da priznam da se izvukla na vrijeme. Bijesan sam na sebe, što nisam znao da je ubijam postepeno, kako valja i kako je Bogu drago, bijesan sam na nju što je pobjegla. Svi smo skotovi, kada bolje razmisliš. Svi želimo lak i kratak izlaz. Niko neće da se namuči, da crkne do pravog trenutka oslobođenja. Razmazili smo se. Pokvarili su nas. Ni sam ne znam kako se desilo. Mada, kada sam ja u pitanju, mogu samo da prozborim k r v, a ona već pršti na sve strane. Gdje ćemo sada, draga moja, šta ćemo sada.

Ništa ne ide onako kako bi trebalo, onako kako ide pravim znalcima. Bog mi je svjedok, da nijedan posao nisam odradio s umijećem i da sam prilično traljav, kada se sve sabere. Očisti stan, ukloni tijelo, pobrini se za svjedoke. Baci, zakopaj, laži, laži, laži. Sve nešto na vrat na nos. A pogledaj, molim te, kako mi je malen ovaj pištolj, mogu da ga nosim svukud, da niko ne zapazi šta imam. Staviš ga pod majicu, uvučeš ga u gaće. Nema gdje ne može da stane. Mogu čak i da ga progutam, ako bude bilo potrebno. Nego šta sam htio, a da, moram da uklonim ovu bubašvabu s parketa.

Puno je neke divlje magle ovih dana. Ako su prozori otvoreni, imate osjećaj da se i sam stan napuni njenim prljavim obrisima. Kada stanujete na dvadesetom spratu, kao da ste baš tamo gdje je najljepše. Još posebno, ako u blizini nema puta, parkinga ni bilo čega što vas podsjeća na život. Zapravo je ovo njen stan, ali oduvijek sam htio da bude moj. Ja sam inače u jednoj podrumskoj garsonjeri, jedino što mogu da vidim kroz prozorčiće jesu noge užurbanih pješaka. Tako sam i navikao da prvo što primjećujem na osobama jesu njihove cipele ili čarape. Ona je imala lijepe, mladalačke cipele, čarape takođe, uvijek je vodila računa da uskladi boje. Imala je lijepe, staklaste zube. I uska, koščata ramena. Vodio sam je u pristojne restorane, trudio sam se, kad god sam mogao. Bila je i visoko obrazovana, zaposlena ili što bi rekao moj otac, bila je žena od karijere. Jeste ponekad žvakala otvorenih usta i vilica joj je proizvodila neke abnormalne zvuke, da umreš od straha, ali je imala fine manire. Znala je da sam nervozan. Da mogu da puknem kao sijalica. Prihvatila me je. Štaviše, baš sam joj odgovarao, često bi govorila uz osmijeh.

Onog momenta kada sam shvatio šta sam uradio, osjetio sam izvjesno olakšanje. Odvukao sam je na balkon, postavio u baštensku stolicu i ostavio da odmara. Mrak je već uveliko pao. Smrzavao sam se. Nisam čuo nikakvu buku komšija niti bilo koga ko želi da ima ikakvog posla s njom. Ništa. Nema policije, nema ljudi, kao da u cijelom soliteru stanuje samo ona. Uhvatila me je blaga jeza i nevjerica. Pomokrio sam se.

Oko osam sati, kada sam oprao sudove i koliko toliko sredio stan, izašao sam napolje, da provjerim u kakvom je stanju. Skliznula je na pločice i razočarano buljila u mene. Šminka joj se razmazala i lice poprimilo pepeljastu boju. Oči su me optuživale, a zadignuta haljina je otkrivala plastične butine. Iako mrtva, kurva je još uvijek provocirala. Gurnuo sam joj prste među noge, bila je suva kao kora. Ispružio sam se preko nje, svlačeći je. Drvene ruke su odmarale na mojim leđima. Nekoliko trzaja i sjeme je zasjalo na glatkom trbuhu bez pupka. Poklopio sam joj obraze usnama. Izdahnuo sam i obrisao je rukavom. Uhvatio sam je ponovo, prebacio preko ograde i pustio kao iskorišćenu maramicu. Zafrljačila se dole, u tamu. Isflekano očevo odijelo sam prekrio kaputom i pozvao lift.

Pištolj je čekao na sigurnom. Malo dalje od ulaza je ležao njen raštimani leš. Vani nije bilo žive duše. Činilo se kao da si mogao pobacati stotinu žena sa krova zgrade, nikoga ne bi bilo briga. Na trenutak sam se rastužio. Možda sam ipak, u podsvijesti očekivao nekakvu publiku, ili makar naznake radoznalosti prolaznika. Lupao sam kamenim čizmama, dok nisam stigao do prve raskrsnice. Semafori nisu radili. Automobili se nisu kretali. Cijeli grad je bio jedna velika grobnica.

Jato vrana mi je poletjelo u susret i jedna od njih je pala tačno ispred nakrivljene bandere. Pod narandžastim svjetlom sam primijetio da je ptica povrijeđena i da joj je kljun pobijelio. Iskolačila je svoje pogane okice i gledala me kao da sam ja taj koji ju je unesrećio. Odbacio sam je u stranu i nastavio. Ubrzo zatim, još jedna grupa crvljivih ptica, koje nisam mogao da prepoznam, mi je prošla tačno iznad ramena, tako da me je jedna od njih, udarila ravno u čelo i odbivši se od mene, nastavila svojim ubogim putem. U tom momentu mi je palo na pamet da zapucam na te ptičurine, kao nekad u djetinjstvu. Izvukao sam pištolj i oko mene se prolomio jak i neprijatan zvuk petardi i urlanja.

***

Pucanje ne prestaje, vrištanje odjekuje cijelim putem, a magla je još gušća. Idem naprijed. U džepu napipavam nešto perjano i oštro. Izvlačim ruku, u dlanu držim pticu, unakažene glave i isturenog jezička. Nedostaje joj jedno krilo. Ranjen sam, osjećam slabost u stomaku, pljujem grudve tamnog perja. Privijam pticu na grudi. Milujem joj tanki vrat. Hrapavi kljun grize kaput. Golica me.

Magla me proždire i nebom se prolama nakaznost noći. Pršte vatrometi, zavijaju. Niz noge mi se cijedi ptičja iznutrica.

Autor: Vladan Šipovac

 Tekstove je objavljivao u časopisima: Balkanski književni glasnik, Afirmator itd.