Legenda o Pikaru (prvi zapis)

„Danas ću svojim drugarima doneti osmeh. To je divan osmeh i ja sam ga sačuvao od zaborava. Nije to moj osmeh, ne! To je samo ono što osećam, vidim i čujem. To je moj svet, moj osmeh, moja duša…

Pikar.“

Danas je dan velikog otvaranja prodavnice igračaka „PIKARUS“. Vlasnik prodavnice jeste izvesni Andrejuška.

Tog dana okupilo se mnogo sveta. Bili su to fino odeveni ljudi, i sve ukupno moglo se zaključiti da su u pitanju ljudi od ugleda. Mnogo dece držalo je svoje očeve za ruke. Posebno ozarenih lica bila su dva oca. Pomenuti vlasnik Andrejuška i njegov prijatelj iz detinjstva, izvesni Giriček. Njihovi sinovi nisu ličili na njih. To je zato što su Andrej i Giriček pušili, a nisu važili za pušače u društvu. Drugi razlog je verovatno taj da su povukli na majke, ali zanemarimo to ovoga puta.

Ono što je ovaj događaj činilo drugačijim od običnog otvaranja prodavnice, ili bolje rečeno, ono što je ove igračke činilo drugačijim od drugih jeste njihova prošlost…

Dvadeset godina ranije:

Kunem vam se da je taj čovek isključivo želeo da otvori radnju u kojoj bi prodavao igračke. Mislim, ne bilo kakve igračke, nego one što smo ih svi imali kao mali, pa bi nam ih roditelji bacili kad to prerastemo.

Verovali ili ne, postojao je čovek kome se srce slamalo svakoga dana kada bi neki gojazni otac sa cigaretom u ustima samo bacio prepunu vreću igračaka u kontejner. Zaista, svaki otac bi pušio dok bi ih bacao, to je ono što svaki otac radi. I nema to veze sa tim da li je taj otac pušač ili nije, to je prosto tako.

Isto se desilo i njemu kada je bio mali. Mislim na čoveka iza kontejnera, zvao se Pikar. U stvari, njegov otac mu nikada i nije kupio igračku, već ih je dobijao od partije, jer su bili sirotinja, ali to je manje bitno. Bitno je to da je dana kada mu je otac bacio igračke obećao sebi da niti jedno dete neće patiti kao on. Zato je stalno skupljao stare igračke, ali nije u tome suština.

Bio je Pikar od onih ljudi koji stvarno deluju užasno odbojno. Svako bi pomislio da je on psihopata, jer je napamet poznavao svako dete, ko su mu roditelji, kako se zovu… Ceo njegov život svodio se na posmatranje. Plašila su ga se gotovo sva deca sem možda malog Giričeka i Andreja. To su bili baš dobri drugari i nekako su osećali da im Pikar ne želi zlo. Ali ostala deca su išla u drugu krajnost, ona su želela zlo njemu. Uzimali bi isečke golih žena iz novina i naturali bi mu ih ispred nosa. Ovaj to nije podnosio pa bi vrištao  i čupao neurednu bradu.

– Možda mu je patka toliko velika da ga boli kad mu se digne, dobacivao je jedan Mitar koji je sada budala.

– Možda on uopšte i nema patku, dodao bi Vitar koji je isto budala. To mu je mlađi brat, inače.

Kada bi se svi razišli, Giriček i Andrej bi seli pored Pikara, pa bi sa njim delili grickalice, žvake, čokoladice…

– Pikare, mogu li da te pitam nešto, rekao je Andrej.

– Reci drugar, šta te muči?

– Zašto imaš tako čudno ime?

– Ko, ja? Ma, hajde molim te, Pikar čudno ime… Pikar je sasvim obično ime, ali, ovo nije sasvim običan nos!

Prstom je stisnuo nos i on se spljeskao kao paprika.

– To je pikarnos!

Andrej i Giriček umirali su od smeha.

– A ovo, ček… Ovo pozadi mora da je pikarguz, hm?

Smeh je bivao sve glasniji.

– A siguran sam da ne biste voleli da vidite pikaropupak, fuj!

Sva trojica su smejala zajedno. Možda je samo Pikar krišom i zaplakao… I sve bi to trajalo do onog trenutka kada bi ih roditelji ulovili i odrali od batina, jer se u svetu odraslih vrlo dobro znalo da je Pikar neka vrsta psihopate. Pikar je i sam bio odrastao i on bi se složio sa svim tim roditeljima, koliko god mu to ne išlo u korist.

– Znaš, samo želim da otvorim prodavnicu igračaka, samo želim da otvorim prodavnicu igračaka. Koštaće nula dinara svaka… Nula!

Uvek bi urlao isto Giričekovim ili Andrejevim roditeljima koji bi ih nasilno odvajali od njega.

Jednog dana onaj Andrej prerastao je igračke, pa je kao što smo i zaključili da to očevi rade, njegov, sa cigaretom u ustima došao do kontejnera i bacio vreću igračaka.

– Smem li se poslužiti vašim bivšim vlasništvom, gospodine Andrejev oče, uplašeno je upitao zgrčeni Pikar.

– Molim, spodobo?

– Pitao sam… Hteo sam reći, zamolio sam vas da uzmem te igračke. Znate, Andrej ih možda ne želi, ali on je dobar dečak, možda će želeti neku od njih jednog dana, pa ću mu ih ja vratiti.

– Slušaj ovako… Ja ću sada da stojim ovde do sudnjeg dana ako je potrebno, ali ti ove igračke nećeš uzeti.

– Ali vi ste ih bacili… Andrejuška bi ih sigurno meni poklonio!

– Andrejuška? Spodobo, moj sin se zove, Andrej i… Ma evo šta ću da uradim.

Onda je uradio to. Probaću da vam to dočaram kroz slike.

Upaljač, vatra. Kesa gori. Igračke gore. Igračke snažnim udarcima postaju komadi metala ili plastike.

– Ubijaš sina, ubijaš sina, vikao je Pikar.

– Ubiću tebe, pedofilu!

– Molim vas, nemojte… Nemojte… Te igračke su sve što će ostati od Andrejuške, on će porasti, neće me se sećati… A on će ostati dete u mojim sećanjima… Molim vas, te igračke su sve što imam.

– Nemaš ti to više. Imaš požar, rešavaj to, svinjo!

Kako se okrenuo, Pikar je urliknuo, zavrištao i sva deca ovog sveta stala su u taj vrisak…

Pikar je goreo. Andrejev otac pokušao je da ga izgazi ne bili tako ugasio Pikara. Pikar je izgoreo. Sve što je ostalo na zemlji bili su ostaci Pikara i igračaka.

Zanimljivo, ali ni sami forenzičari nisu toga dana uspeli da identifikuju šta je od izgorelih ostataka Pikar, a šta igračka…

Autor: Milan Mažibrada

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.