Kradeš me. Kradem te

Tu negde –  u lomljenu morske pene, peska i srče pivskih flaša, na uglu trideset prve i okeana, pojaviš se. Niotkuda. I to je ono što mrzim i volim kod tebe, ili nas, što mi nemamo omiljenu pesmu, onu koja bi me uvek podsećala na tebe. Nemamo naše mesto, koje bih mogla nesvesno da izbegavam. Nemamo ništa, a opet ceo svet može da me podseti na tebe i ne mogu da pobegnem, promenim stanicu na radiju, izbrišem te u tuđem zagrljaju. Pokušavam, ali nekako se stvari svedu na tebe i mene, više na tebe doduše, i ono što nikada nismo bili. Ono što sam toliko priželjkivala. Eto te, pored mene ležiš, šest hiljada kilometara daleko od onoga što smo mogli da budemo, šest meseci pošto sam se okrenula i pobegla iz tvog stana. Možda sam otišla na kraj sveta da bih pobegla od tebe. Ali ti nađeš način da me pronađeš, zagrliš u sećanja, i opet sam tvoja i ničija, a ti ponovo nisi moj, a uveliko tuđ. Ne znam koliko ću još noći provesti čeznući za tvojim rukama i prstima što mirišu na nikotin, znajući da verovatno nikada više neće biti moji. I kad kažem moji, ne mislim da ih posedujem. Jer ti ne voliš da se poseduješ, a opet ni jedna osoba se ne može posedovati, a kamoli njeni delovi. Kad kažem moji, mislim da ih volim, da ih držim isprepletane sa mojim prstima, da im kradem cigarete na samo jedan dim, i guram od sebe kad pokušaš da ih uzmeš, jer “To nije zdravo”.

– Mrzim i volim kad mi kradeš cigarete.

– Haha! Što?

– Mrzim jer to nije zdravo i glupa je navika.

– A zašto voliš?

– Zato što izgledaš prelepo i mistično sa cigaretom u ruci, ukrašenom svim tim prstenjem. Kao da nisi sa ove planete. Možda i nisi.

– … – ćutim i prilično sam sigurna da crvenim.

– Ti? Bez reči? Nemoguće. Verovatno si na sekund otišla nazad na svoju planetu i nisi me čula.

– Čula sam, samo se mislim kad će vanzemaljci da te vrate nazad, da mogu da te opalim po glavi.

– Haha! Molim?!

– Pa, ono… Obično se glupiraš, pa čekam da odvališ nešto na šta ćemo oboje da se smejemo i ja da osetim malo uvređeno, pa se nadurim. Znaš kako već idu te tvoje igrice.

– Stvarno misliš da se igram sa tobom?

– Da. – dobacujem uz osmeh i usputno prevrtanje očima.

krades-me-kradem-te-blacksheep.rs

Naslanjam se na rame, gledajući kroz prozor i čekajući novu pošalicu. Noć je vedra. Početak septembra je obično takav. Vedar i ne tako vreo kao avgust. Toliko sam se zamislila da nisam ni primetila da ćuti. Okrećem se i vidim ga kao sedi na krevetu naslonjen na zid sa novom cigaretom u ruci naslonjenom na koleno. Prilazim mu i kradem cigaru ljubeći ga ovlaš. Svaki moj pokret prati pogledom. Čini mi se kao da gleda kroz mene. Vraćam mu cigaretu. Ovog puta je ne otima iz moje ruke. Zagleda tragove mog karmina na filteru nekoliko sekundi i povlači dim.

– Hej… hej…

Gleda me istim onim pogledom. Ne mogu da kažem praznim, jer je pun neke iznenadne napetosti.

– Šta ti je?

– Stvarno misliš da se igram sa tobom?

– Još uvek razmišljaš o tome?

– Pa da, jer nisam nikad želeo da stekneš taj utisak.

– Nikada nismo ovo ozvaničili. Nije nego da mi treba neko odobrenje šire javnosti. Mislim tako smo postavili pravila na početku. Zar ne?

– Da, ali ne želim da se igram na taj način sa tobom. Imam osećaj da misliš da sam kreten. Nisam to hteo.

– Hej, nije kao da će ovo… – pomislih “potrajati” ili “prerasti u nešto više” i onda shvatih da sam odavno pala na sve njegove fore, da je ovo odavno preraslo u nešto više. Ugrizla sam se za jezik.

– “Da će ovo” šta?

– Da će ovo da bude “ happily ever after “. Prekini da se tripuješ, daj mi cigaru i idi napravi kokice. Ja ću da nađem film.

– Što smo bossy.

– Znam da voliš to – dobacujem uz naming i polako umirem u sebi od brzine kojom mi srce lupa.

I eto ga, isti taj osećaj danas. Uvek je umeo da natera srce da mi iskoči iz grudi, pluća ostanu bez dana i kolena klecaju. Zvučim kao Kristina Kovač. Valjda to tako bude leti na sto stepeni, morem u ušima i peskom pod prstima, sa tobom pored mene niotkuda.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.