Korak ili dva


Nestadoše u minuti, koja baš tad nema vremena da uspori, nemiri rođeni iz straha, slutnje, sumnje, nepredvidivosti i pogubljenja nade. Novi nemiri, koji liječe, obuzeše krhko tijelo.

Konačno, ostvarenje želje koju dozivam noćima  u molitvama za ljepše sutra, ukazuje se ispred mene. Prilazi, pogledom mi se zakune da zaista pripada meni u tom trenutku, kratkom kao treptaj, bogatom kao careva riznica, tajanstvenom kao došaptavanje usana koje ljube i labavom kao bubamara na dlanu. Sad je osjetiš ti, kad udahneš opet, može sreću proslijediti ko zna kome drugom.

Dodirnula bih trepavicama očne jabučice, samo da zahvalim, ili Bogu ili sudbini, ljubavi, kome li već, što je svanuo ovaj dan. I što sam na najljepšem mjestu na svijetu, u vrijeme koje ne štedi raspršivajući magiju.
Ali kasnije, kada se sve ovo smjesti u prošlost i u, očajem ispunjenu, molbu da se reinkarnira u budućnost. Sada, duša se hrani snagom, oduševljenjem, zanosom, vjerom.
Da znaš, željo, kakve noći svjedoče njenoj žudnji za tim, otvorila bi mi svoje naručje. Nikad me ne bi pustila da odem.
U kamen bih se pretvorila, da mi dođeš kada god te put zove ovom ulicom, da me iznova zadivljuješ pokretima, koji te nose kao prvaka, nepokolebljivog, nepobjedivog, neustrašivog junaka. Pokretima  koji me, naivnu, varaju da žuriš zbog mene.
I da sam taj kamen, vjeruj mi, željo, prividna moja, ravnodušnost bi uništila u meni. Željo, u kamenu bi prodrmala srce, da radi i ubrzano lupa.

azra.keric.2blacksheep.rs
Još korak ili možda dva. Blizu da ti zapamtim tamno lice, ozbiljno i zagonetno, a daleko da te dotaknem. Da li ćeš me vidjeti? Da li ćeš vidjeti samo moju smirenu vanjštinu ili ćeš prodrjeti do mjesta u koje nikom nije dozvoljeno ni krajičkom oka proviriti, a tebi se sklanjam, da ti ne smetam pri ulasku? Da li ćeš reći nešto? Dati mi šansu da čujem ili umislim drhtaj u tvom glasu? Da li ćeš zapisati ovaj datum i sat? Da li ćeš pričati najbližem svom, boreći se s uzbuđenjem i ubrzanim ritmom srca, o tom koraku i sekundi? Da li razmišljaš kao ja? Da li si mi, željo, bar po ljubavi slična?
Još korak ili dva… Volim tu neizvjesnu razadaljinu. Tada te vidim dobro, posmatram ti crte, stisnute usne, namrštene obrve, miran pogled…Sliku pred kojom se ljepota poklanja. Tada i ti vidiš moje lice. Tada mi posvetiš čas. I ja čvrsto usne držim zajedno, mrštim obrve, nehotice ti dajem do znanja da sam te primijetila. Kao da si jedan od mnogih.
Tada smišljam pitanje, pozdrav, odgovor. Tada jasno potvrđujem da znam zašto volim, obožavam tu razdaljinu. Tada je čovjek u meni potpun. Siguran da ispunjava svoju suštinu. Zaljubljen.
Koliko smisla u koraku ili, možda, dva…

Autorka: Azra Kerić

Fotografija: weheartit.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.