A koga ti voliš?

Volim te. Kako to misliš. Tako, lepo. Šta ti bi. Što, ne smem. Ma smeš, nego – otkud to. Pa šta, kao nisi znao. Pa jesam. Pa. Pa ništa, nisam navikao da to kažeš. Pa znam, navikao si da gunđam, to stalno radim, ali znaš, skontala sam nešto. Šta. Pa baš je loše to, što kad zavolimo nekog, nekako sve mislimo pa šta, ljubav se podrazumeva, nego, da vidimo šta ti ono beše ne radiš dovoljno dobro. Prema našim očekivanjima, razume se. I onda, iako u dobroj nameri i želji da taj neko bude bolji, jer mi znamo da on to može, negde zaboravimo to volim te.

A volim te daje smisao svemu. Volim te kaže da nije sve izgubljeno – da će biti izgubljeno, jedino ako ne ustaneš iz kreveta i ne pojuriš sunce. Sve to kaže volim te. I zamisli, ti sve to zaboraviš. I zamisli, ostaneš u krevetu. I zamisli, tako svaki dan. A mogao si da stvoriš neki novi svet. Samo zamisli. To je sranje. Kapiraš. Kapiram.

a-koga-ti-volis-blacksheep.rs1

Ali znaš šta nije sranje. Šta. Što na tome može da se radi, to može da se menja – pa živi smo ljudi, zaboga, sve može da se menja. I zato – volim te. Volim i ja tebe. To ti kažem. Nego, odakle odjednom to, nisi mi odgovorila na pitanje. Probudila sam se i skontala da su jedini razlozi zbog kojih ustajem iz kreveta: dobri ljudi, kojima sam okružena – ljudi koji me vole i koje volim i to što se toliko prokleto ložim na tu ljubav! A zapravo, prečesto zanemarim te ljude. Prečesto ne pozovem baku, zaboravim. Prečesto ne kažem mami da su njene sarme najbolje sarme na svetu, ikada. Prečesto svojim ljudima ne kažem da su moje proleće, a jesu.

A opet, tako često se trošim na ljude, koji me, suštinski, ne interesuju, niti ja njih interesujem. Ljude, kojima mi je neprijatno da kažem da bi bilo bolje da se više nikada ne vidimo i ne čujemo. Ljude, koji su mrak – a ja više ne znam, da li si u pravu ti, kada kažeš da od mraka treba bežati glavom bez obzira ili ja, koja donkihotski hoću da mu izađem na crtu. Ljude, koji su prosto – nebitni. Ko fikusi. Ne rade ništa, i baš zato što ne rade ništa, nerviraju te i loša su energija. Ljude koji prosto ne mogu sami. A to ne treba da radiš, ako si već tu. Ne treba da – ne radiš ništa.

Treba da grliš il da odeš.

I treba da mi ne bude neprijatno. Šta. Da od takvih odustanem. Treba da budem pored onih koji razumeju i onih, koji veruju. Pored onih kojima nije teško. Šta. Da budu tu. Onih, koji meni nisu teški. Onih koji najlepše grle. Koji su moje proleće. A nije mala stvar – biti nečije proleće. A oni moje jesu. I zato, ako ti kažem da te volim, samo me zagrli i ćuti.

Zagrljaj je najbolji odgovor na ljubav.

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.