Ko popravlja srce ljudima?

15. novembra 2017.

Jutros se maze smeđi šal i stara žuta kišna kabanica. Tad se koraci brzo prave i stvaraju svoj prostor. Ulice su tužne, baš kao u pjesmi. Mnogo podočnjaka, kafe koja stvara bol u želudcu i nedostatak riječi. Izgleda da su potrebne, kao što ih traže djeca razvedenih roditelja. Onih čiji su brakovi sklopljeni u nekim velikim dvoranama, pod kišnim i sunčanim parkovima, tuđim koncertima i pogrešnim predstavama. Tamo nadomak gradskog pozorišta u potrazi za suštinom. Danas broje sve ono što je ostalo od njih.

Ona sjedi u svojoj žutoj fotelji i posmatra korake. Ne želi da ih čuje, ali odzvanjaju kao zvono Bogorodične crkve. Ispred nje su puslice koje mrzi, jedno parče punč torte i tragovi pitkog vina. Ništa se ne čuje! Komšija Žile prolazi ulicom, da prati red i mir. Kad ga sretnu lokalni mangupi, kaže da nosi mlijeko za komšinicu Caki, pola sata prije ponoći. Koliko je Caki bila opasna, da Žika nikad nije ni došao u njenu kuću. Mogao je povremeno da proviri kroz prozor. Naravno, samo onda kada je ljeto od suše. Caki je ispratila muža u Njemačku, pa se vrata njene kuće polako ali sigurno otvaraju za komšiju iz prvog bloka. Radoznale komšinice su juče posmatrale veš na tuđim terasama. To je bio jedini izgovor za sve misli u njihovoj glavi.

ivana-lakic-blacksheep.rs

Večeras su se skupile kraj tople peći i prozora koji gleda u ono što nisu njihova posla. Uz njih vam i ne treba jutarnja štampa, sve svježe informacije su u njihovim rukama. One svoje probleme bacaju pod stari oronuli otirač, koji se svaki čas treba raspasti. Kad se raspadne, postaće saučesnici tuđih i vlastitih sramota. Žile je ponovo propustio priliku da donese mlijeko i pitu od špinata. Večeras je odlučio da svrati u kafanicu. Siguran je da nije od onih koji „cvile“, kao prosječne džukele. On je šmeker! Vratiće se kući kad zaboravi sve poraze.

Njene oči nisu uvijek iste boje. Kad plaču mnogo su ljepše, kao fruškogorski bedemi i šume. Neko ju je opet milovao po glavi, bez razloga. Kao da će to popraviti sve ono što ne štima. U tim očima djeteta ležalo je mjesto potreba. „Treba ti san, spavaj.“ Svaki put, dok je spavala potajno bi čula pitanja babe: „Da li je pitao deda za mene?“ Nije, jer u njegovim očima ne piše to da sve porodice trebaju ličiti jedna na drugu. To je glupo i otrcano! Odavno sve te bijele plahte ne mirišu na lavandu. Mirišu po dimu, besmislici tuđih želja, nečijim plavim očima. Uvijek je isto, popravljaš igračke, dijele te na pola kao neku veliku čokoladu. Sve to sa ciljem, da nikad neće moći podijeliti ljuljašku, klupu u parku, stranu kreveta, ručak od juče, ljetovanja pod Velebitom. Danas ne postoji, izgubio se negdje između potrebe i smisla. Ne razmišljajući da je smisao važniji od potreba. Danas se ova djevojčica pita, ko mu je tada pokvario srce? Srce koje nije moglo više kucati, disati i živjeti…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com