Kako sam postao zao

Isuse, majko, bilo je užasno, stajao sam tamo kraj jebenog stroja za pranje suđa, a suđe je samo dolazilo i raslo pred mojim očima, kao da se povećavalo kakvom magijom, i ma koliko se trudio sve oprati na vrijeme, nisam stizao oprati ni pola do kraja svoje smjene, a znao sam, ne operem li, slijedi mi kazna u obliku smanjenja dnevnice. Svaki put kad bi konobar iz hotelskog restorana dovezao kolica puna suđa, mene bi obuzeo očaj. A kurvin sin bi se samo nacerio, iskrcao mi to i otišao nazad u salu. Bio je to jedan od najušljivijih poslova koje sam ikad radio, gori čak i od izigravanja klauna na dječjim rođendanima. Ući u praonicu za bijednih 17,50 kuna po satu, dovoljnih tek za puko održavanje života bilo je kao ići u zatvor i lišiti se svega ostalog, uključujući i život sam. Godinama kasnije saznao sam da se i George Orwell tako osjećao dok je 1930-ih prao suđe po pariškim hotelima i u njegovim rečenicama nalazio sam svoje misli, ali koga briga za to? Orwell je mrtav, a mrtva je i njegova filozofija. Bio sam gladan danima, a kako je frend šljakao u hotelu, nekako mi je sredio da tamo perem suđe, zbog čega je morao svoj ugled staviti na kocku zbog mene, a već je to bila ogromna usluga. Uglavnom, eto me, 23 godine star, intelektualac koji zna sve o svemu, ali ništa korisno, s jedinim cipelama na nogama, malko prošupljenim kod desnog palca, nekako sam zatomio činjenicu da sam pročitao cijelog Platona i da se moje kolege s faksa negdje zabavljaju u subotu navečer, i prihvatio najjadniji posao na svijetu – perač suđa.

I tako, pojavio bih se tamo u Savskoj svake večeri u 9 sati, navukao pregaču i cijele noći stajao kraj perilice, bacao ostatke hrane s tanjura u smeće a zatim suđe stavljao u perilicu. Već za 10 minuta bio bih mokar do kože, jer je u praoni bilo pakleno vruće, a iz stroja bi u nekom trenutku počela sukljati para i tada si morao brzo odskočiti od njega, da te ne opeče. Kad bi suđe na pokretnoj traci prošlo kroz perilicu morao sam ga skinuti, prebrisati i staviti da se suši, pa poslije složiti u ormariće. Bio je to posao koji bi obavljao osrednje inteligentan majmun. Vrijeme je sporo prolazilo. Svako malo gledao sam na sat i imao sam dojam da kazaljka stoji na mjestu.

Šefica je stalno pazila hoću li negdje pogriješiti, nekako je nanjušila da nešto sa mnom ne valja, znala je da nisam dobar radnik, ma koliko se pretvarao da jesam, i naravno, pogriješio bih prije ili kasnije, a ona bi odjednom iskočila pred mene i počela srati. Jedne od tih prvih noći, dok još nisam znao gdje sam i gdje mi je mjesto, pokušao sam nekako opravdati te greške, na što mi je ona mrtva-hladna rekla da mi za taj dan skida trećinu dnevnice. Bila je zla i opaka kuja, ali kapitalizam joj je omogućio da bude takva i da je to okej. Stala bi ispred mene i dijelila mi lekcije, a ja bih stajao ispred nje, plaćen 17,50 kuna po satu, bez doprinosa, i slušao to. Želio sam je pljusnuti, pobjeći, urlikati poput lava, ali samo bih se osmjehnuo i tiho rekao „ali…“, znajući da ću ostati bez trećine dnevnice ako nastavim rečenicu, a zatim bih pojeo punu porciju govana. A prvih dana jeo sam barem 5 takvih porcija dnevno, dok nisam naučio gdje mi je mjesto, a mjesto mi je bilo na dnu hranidbenog lanca. Eto zašto ljudi postaju psihopati, političari ili obični kriminalci. Poremećena kuja!

Jedino relativno zadovoljstvo u smjeni bila je 10-minutna pauza, kad bismo nakratko gasili strojeve, pa bih izišao van da zapalim cigaretu. Htio sam malo biti sam, ali redovito bi mi se prikrpao netko od tih luđaka i počeo daviti spikom tako da bi mi cigareta prisjela nakon pola minute. Bio je tamo frajer koji se zvao Tomislav Dedić i koji je svake večeri pričao o svom automobilu. Vozio je starog Golfa, ali u njegovom imaginariju taj Golf je bio mitsko biće oko kojeg su se plele legende i priče. Bio je to Golf III sa spojlerima, alu flegama, dva auspuha, uglavnom, sranje kakvih je bio pun grad. Ima li niže od ovog, pomislio bih svaki put kad bi on počeo o svom Golfu.

– Đizus! – rekoh jednom dok je tip lamentirao. – Hoćeš li konačno ušutjeti, jebote?

– Čekaj, čekaj! – reče on. – Samo da ti još ovo kažem…

Bacio sam tek napola ispušenu cigaretu i zakoračio u ustajali zrak praonice koji bi me u trenutku omamio. Upalio sam stroj, a Tomislav je stao kraj mene, glupavo se nakesio i zatim mi uštrcao još malo govana.

Jedne od tih noći imali smo svadbu nekog bogatog smrada. Taj dan morao sam odraditi večernju i noćnu smjenu, jer je bilo premalo osoblja. Suđe je dolazilo i ma koliko se nas dvojica na stroju trudili sve oprati, samo je raslo pred nama. Negdje usred te histerije u kuhinji se pojavio neki ćaknuti pjesnik i počeo nam recitirati svoje stihove. Bio je to tip od nekih 30 godina, s dugom pjesničkom bradom i raščupanom kosom, kao iz loših klišea o pjesnicima. Svi su blenuli u njega kao telad. Bila je to neka kvazi egzistencijalna poezija pomiješana s lamentacijom o društvenoj nepravdi i uzvišenim idealima, ali kad je počeo recitirati, mene je obuzeo ubilački bijes i pomišljao sam da uzmem jednu vilicu s trake i zabodem mu je u usta. Pjesnik je izrecitirao svoje, a osoblje je samo stajalo i gledalo u njega. Pjesnik se zatim naklonio i izišao. Odakle se pojavio i što je sve to uopće značilo, suluda su pitanja.

Pred jutro sam gotovo izgubio svijest u tom smradu i morao sam otvoriti prozor i gurnuti glavu van da udahnem zraka i dođem k sebi, a taman kad sam na trenutak došao sebi, dvojica majmuna su me zgrabili za noge i gurnuli van, tako da sam doslovno ispao kroz prozor i pao u kontejner za smeće iza hotela. Bio sam bijesan kao pas, a kroz prozor je iz kuhinje dopirao gromoglasan idiotski smijeh. Eto, u takvim trenucima shvatiš da je svijet govno i da je radnička klasa hrpa idiota koja ni ne zaslužuje bolje od 17 kuna po satu. Nekako sam se iskopao iz kontejnera i vratio se u praonicu, gdje su se svi smijuljili i pretvarali se da se ništa nije dogodilo, a i ja sam se pretvarao da se ništa nije dogodilo, jer je to mogao učiniti bilo tko.

ilija-ascic-blacksheep-rs

Na kraju smjene me zapalo da bogatom gazdi pomognem odnijeti viškove klope u njegov auto. Naravno, ja sam nosio sve to, a on je samo išao ispred mene. Bio je veseo, pun sebe i nesvjestan svega oko sebe. I onda me, kad sam spremio sve u njegov auto, potapšao po ramenu, uz onaj „kužimo se“ pogled, a zatim je posegnuo rukom u novčanik, i taman kad sam osjetio dašak nade, misleći da će mi dati 100-200 kuna, što bi me podiglo iz mrtvih dok ne dobijem plaću, on je izvukao 10 kuna i gurnuo mi u ruku, namignuvši. Gledao sam u tih 10 kuna s priglupim, kvazi zahvalnim smiješkom. Umjesto da mu kažem „jedi govna“ i zabijem mu tih 10 kuna u facu, uzeo sam pare i stavio ih u džep, a on je sjeo u auto odvezao se.

Bilo je 6 sati ujutro kad sam završio s poslom i izišao iz hotela. Jedva sam se držao na nogama. Na ulici je još bio polumrak, ali u to vrijeme Savska se već budila, otvarale su se prve pekare, prvi tramvaji već su vozili, šljakeri su išli na svoje bijedne poslove, cijeli jedan svijet bez budućnosti, otvrdnutih, glupih i opakih lica. Zar ću i za 20 godina biti dio tog svijeta? Čovječe, bolje da legnem na tračnice, da me pogazi vlak.

Sjedio sam na stanici i čekao tramvaj. Dvije mlade cure sjedile su kraj mene na klupi. Vraćale su se iz noćnog izlaska. Ćaskale su o dečkima, izlascima, glazbi. Bile su opuštene i bezbrižne, slatke, vesele, kakav sam i ja želio biti. Slušao sam ih i mjerkao ih krajičkom oka. Trebao sam tu noć provesti s njima, a ne u toj ušljivoj praonici s luđacima. Jedna od njih okrenula se prema meni i žicala me upaljač. Imala je divan, baršunast glas. Izvukao sam upaljač, pogledao je u oči, predivne zelene oči, i pripalio joj cigaretu. Na trenutak su nam se ruke dotakle. Čovječe, odmah sam osjetio kako oživljavam, odjednom je u meni bilo energije i života!

– Hvala, baš si sladak! – reče ona s osmijehom. Bila je tako nezatrovana.

Zaustio sam da kažem nešto, da ispalim neku foru i budem malko ironičan i cool, ali k vragu, nisam uspio smisliti ništa. Samo sam tupo gledao pred sebe. Misli, jebote, MISLI! Zar si sve one knjižurine pročitao bez veze? Napokon sam se nasmiješio i rekao. Ali umjesto suvisle i duhovite rečenice iz mene je izišlo neko trogloditsko mumljanje. Koji vrag! Pogledale su me pomalo sažalno, ali nije u njihovim pogledima bilo zlobe. Zatvorio sam oči i samo sjedio, želeći propasti u zemlju. Eto, doista sam i postao perač suđa kojem su isprali mozak pa nije u stanju prozboriti riječ pred zgodnom ženom.

Došao je njihov tramvaj, ustale su, ušle u njega, a tramvaj je otišao niz ulicu. Gledao sam za njima sa žaljenjem i mislima o tome što je sve moglo biti da mi nisu učinili to što su učinili. Ja sam ostao na stanici i pušio. Eto, vraćam se kući u 6 ujutro, mamuran nakon 18 sati šljake i opet ću se morati zadovoljiti masturbacijom. Moj tramvaj je napokon stigao, pogledao sam lijevo i desno da vidim ima li kontrole, a zatim sam ušao, još uvijek mlad i siromašan, ali ne više tako pametan i bezazlen kao prije, a tramvaj me odvezao.

Autor: Ilija Aščić

Fotografija: favim.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.