Kako sam najstrašnije umrla za tobom

Vreme može da potisne, ali ja ne mogu da zaboravim… Mislim da nikada i neću.
Želela sam da spavam. Dugo. Čitavu noć i čitav dan. Pa, još. Da prespavam sav ovaj period koji u meni izaziva gađenje. Nebo se srušilo i mesec se iskrivio, a mi smo ostali da se vrtimo u kutiji kao krpene lutke čiji su konci pokidani. Hoću da napravim korak, ali mi se ne da. Pokušavam, ali se samo vrtim.

Imala sam samo njega, potpuno lično do sebično sam grabila, vreme je curilo i svaki dan je bio potpuno bitan. U tišini sam čvrsto držala uz sebe tu iluziju, bez pridike i povoda, bila je tu. Ni prošlost ni budućnost, a sadašnjost je pričala priču za sebe. Zaglavila sam se na litici sopstvenog života, doveo me je  na ivicu moje ličnosti.

Grad je besneo u daljini. Vazduh pun dima, viskija i parfema. Ja, užasno sama, među svim tim ljudima i prijateljima. Većina je nosila maske, sada to znam. Bio je to javni teatar ovog perioda u mom životu. Da je imao naslov, bio bi “ Dobro došli u klub skrivenih misli“.

Jutro je svakog minuta bilo bliže, kao i moja sudbina. Pružio je ruku i tako je počeo moj kraj. Da, sada sve znam; tada nisam. Sudar svetova je pokazao sazvežđe čije smo koordinate samo mi znali. Tražim te, nađi me, čuvaj me, želim te, volim te, još samo da me zagrliš. Čitav svemir se spustio u te dve šake, umirem i udišem život u jednom te istom trenutku. Krik bez glasa doziva te, a pogled zastaje u dobro poznate crte lica. Ti si tu, živiš u mojim očima. Od tvojih otisaka je beleg u mojoj duši čiji oblik samo ti znaš. Sanjam snove, da što pre potrošim noć, da mora prestane.  Koračam besciljno da što pre pređem put i da do tebe dođem. Trebaš mi tamo gde sati ne broje vreme. Pokušavam da uhvatim taj trenutak i pomešam ga sa tvojom bojom. U meni izranja ton po ton, spaja se nit po nit… Dva oka naspram mojih, pomešane vlasi, više ne hodam, ja lebdim. Tvoja vatra topi led sa stopala, tvoje sunce gasi kišu. Ljubim onako ludački, kao da mi je poslednje, grlim kao da je neponovljivo, upijam svaki pokret, molim celi svet da stane samo za nas… Bio je neko ko se spustio iz mojih snova i prošetao preda mnom.

Nisam preživela taj mrak koji sam videla u tebi i koji me je opkolio. Nisam umela da zaustavim tu hladnoću koja je izbijala iz tvog pogleda. Nisam umela da ti priđem sa prave strane jer si postavio barijere. Onda je sve stalo…

Sad plačem jako, najjače. Iz sveg srca, iz dna duše, na sav glas. Ringišpil scena mi se vrti pred očima, odbijam da verujem. Na podu nova haljina, po licu zalud trošena šminka… Ne gledam svoj odraz u ogledalu. Spiram ostatke šminke sa lica. Oh, kako mrzim tu tugu! Ne mogu da pogledam sebi u oči. U glavi glas koji me nagoni da vrisnem, srce mi je utonulo u ništa, a moj razum nije prihvatao svet oko sebe.

Zašto smo okrenuli jedno drugom leđa, umesto da se zagrlimo? Zašto se vraćamo ako smo želeli da odemo?  Zašto gledamo u nešto što ne možemo da vidimo? Zašto nisi dopustio da otvorim i ta vrata u tvom životu? Zašto mi nisi dao vremena? Zašto me nisi pustio da ti pokažem svoj svet?

umiranje

Zar sam ja toliko loša, a bila sam ti sve osim onoga što sam trebala stvarno da ti budem?! Kaži mi da ti kažem, jer tako trebam odgovor. Ne želim da imam titulu utešne nagrade, ja želim da volim i da  poklanjam, da voliš i da poklanjaš.

Nikada nisam volela ovakvu noć bez sna, nisam želela da vidim noć bez zvezda i boja, nisam želela dan bez tvog lepog lica dečijeg osmeha, nisam želela nikada svako sledeće jutro koje donosi sve veću prazninu. Nisam želela, a dogodilo mi se. I dogodio si mi se ti- udar kiše koja i dalje pada… Nedopustivo to radim sebi; puštam te svuda oko sebe, a ti,u stvari, i nisi tu… Shvatam, izgubila sam nešto što je već bilo izgubljeno.

Šapnuh ti na uvo, ali reči odnese vetar. Pružih ti ruke, ali ih prekri mrak. Poslah ti uzdah, ali naiđoh na tišinu. Peščani sat ispušta svoja zrna u ritmu mog disanja. Nestajem…

Ja više ne spavam, ja više ne sanjam, samo sklopim oči…

Autorka: Maja Maslarević

Fotografije: blogspot.com

Nema komentara

Ostavi komentar