05 jun Kako mjesečina zvuči?

Skidala je neke nokte, sa nokata. Zamisli, ej! Gulila je nokte! Kaže ostaci od nekih svadbenih.

Ništa je nisam razumio.

Mumlala je neku pjesmu, nešto tipa

                kako bi bilo da je strast vidljiva

                da si mačka u devetom životu

                kako bi bilo da ne možeš da pričaš

                da li bi me tad dodirnuo…

Ništa je nisam razumio. Majke mi!

Podrigivala je nešto što je jela tu veče. Čini mi se da je spomenula nešto tofu. Nešto kao sir, a zapravo nije sir. Mislim, neki fejk sir. Ej, kome je još do fejk sira?!

Ništa je nisam razumio. Nemam pojma kakav je to sir!

Pričala mi je kako je zapamtila jedan pogled prolaznika kojeg je srela prije nekih pet, šest godina. Kako je to bio pogled koji joj je pokazao neki novi svijet. Nešto kao prozor kroz koji je vidjela napolje. Napolje od čega? Svaki dan misli o tome. Misli da je to bila neka poruka. Svaki jebeni dan, ej!

Brate, ništa je nisam razumio.

Nekako, kao da više nisam mogao da je slušam. Djelovalo mi je kao da priča gluposti.

Nisam mogao više da je slušam. Zaletio sam se i poljubio je!

Da, jebeno sam je poljubio! Tek tako. Iznenada. Na prvom sastanku! Došlo mi je, tek tako. Nikad ranije to nisam radio.

Kao da sam osjetio glad za razumijevanjem svega što je pričala. Ili tako nešto. Ni sad mi nije jasno.

                Sjedili smo na klupici i gledali u more. Bila je vedra noć, a mjesec pun. Jul to biješe. Ili kraj juna, tako nešto. Došli smo sa neke svirke. Tamo sam je upoznao. Igrala je glupavo, brate. Tako sam je i zapazio. Borila se sa ritmom kao list na vjetru. Nisam mogao da je gledam, iritirala je. Morao sam da joj priđem samo da prestane da igra. Nije bila baš neka ljepotica. Nekako je bila ravna i tanka. Ne baš moj tip. Više sam neke obline tip. Ali prišao sam joj bez ikakve namjere. Samo da prestane da igra.

                Bila je to čudna noć, brate. Kao da to nisam bio ja. Kao da me neka druga sila vodila. Glupo zvuči, ali tako nešto je bilo. Tačno se sjećam. Bili smo sami. Voda je šumila, a mjesec je svirao. Ne lažem, svirao je! Neviđeno dobro je svirao.

Tu noć sam čuo jebenu mjesečinu. Tu noć i nikad više.

Glup sam, a?

Poslije toga mene niko ništa ne razumije.

I to traje već godinama.

Kao da me je te noći zarobila u neki svoj svijet.

I ovdje sam postao nebitan. A tamo sam sAm.

Jer nje više nema. Već godinama.

I ja ne znam, evo ne znam šta ću.

Sve su mi obične poslije nje. Iste i prazne. Brate, znaš o čemu pričam?

Ono kad zagrliš, a tamo ništa. Kad poljubiš, a tamo opet ništa. Kad hoćeš da zaspiš, a tamo nesanica.

I u čemu je smisao, evo ajd, ajd mi ti reci?! Šta kao, to je život?! Aj, ne seri! Pun mi je ku*ac takvih savjeta! Daj mi, brate, nešto realno. Nešto da me digne. Da progledam. Nije život jedna žena, a brate?

Šta ću?

Jebiga, izvini što te smaram, ali ono, nekako mi se lakše istrtljati strancu. A vidim da si i ti došao sam.

Ne sviraju loše ovi momci, a? Neki sanjivi tonovi.

Smorio sam brate, a?

Hoćemo još po jednu, pa kućama? Evo svanjiva…

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: weheartit.com