Kako da preboliš onog kog voliš

Odmah da ti kažem, neće biti lako. Ne postoji recept, ne postoji „provereno radi“. To ti je ono – kad ljudi nešto ne umeju da objasne, oni kažu: „Sve je to individualna stvar“. A tebe sad baš briga i za individualno i za univerzalno, jer se ceo univerzum poklapa sa tom jednom individuom. I to je ozbiljna stvar.

Naravno, ljudima sa strane ništa to nije jasno. „Šta ima tu da te boli?“, pitaju se realni. „Nemoj da si patetična!“, galame nezaljubljeni. „Trebalo je ranije da misliš.“, kažu ovi srećni. „Doći će već neko. Možeš ti i bolje!“, prorokuju neosetljivi.

Ti bi se najradije zavukla u neku mišju rupu i pustila do daske Selin Dion. (Nek ide život i Sergeja Ćetkovića!) Poslednja stanica: Balašević u zoru. Samo što sad moraš da ustaneš u zoru da ideš na predavanja i posao. Odjednom postaje tako nakaradno jasno da život nema dugme za pauzu.

Život nema ni ono dugme za „Play“. A bilo bi lepo da postoji i da radi isključivo na bukvalni prevod. „Igraj!“ Od igranja ne bi tražila pauzu. Ljubav bi služila za ljubljenje, a ne za preboljevanje. Raskidi ne bi postojali. Ni neuzvraćene nežnosti. Ni polu-zagrljaji. Sve bi bilo celo, a sreća najviše.

Al’ sad, kad je „sve individualno“, ti čezneš za nekom univerzalnom veličinom preboljevanja onog kog voliš. Za magičnim receptom koji kaže da će stvarno sve biti dobro. Da nije smak sveta. Bar ne celog. Popucao je samo vaš kosmos, vaše „nešto“.

Ono jeste bezveze kad se tako kaže, ali nema tih reči koje mogu popraviti stvari. Nije bitno jesu li (ne)izrečene ili otpevane u nekoj baladi. Suze ne umivaju, samo kvase rukave i maramice. U principu, rade isto ono što rade talasi tuge i besa duši iznutra. Bespotrebno te uvlače u vrtloge bez rešenja. Jer, rekoh ti, nema univerzalnog recepta.

Nema ni „okvirnog vremena trajanja“ tog preboljevanja. Može da traje i mesecima. Može da se čini i da je prošlo, pa da te u nekom tuđem a poznatom mirisu sačeka nakon par godina.

Ne plaši se! Nije to baš tako opasno kako zvuči. Seti se: život pre onog kog voliš je postojao. Drugačiji, ali stvaran. Onaj kog voliš ga je promenio, oblikovao, napravio neke nove brazde i konture. Uzmi sad to u svoje ruke i teraj dalje.
Jer: život i dalje postoji. Neko vreme mu nećeš zbog gorčine prepoznavati ukus, ali biće sve slađe i slađe. Svakog dana ćeš dodavati neki novi začin, neki novi sastojak – dok ne zaliči na tvoj recept. D’ izvineš, individualni.

Tad će ti biti jasno da indvidualno i univerzalno i nisu toliko različite veličine. Kosmički privlače sreću kad se udruže. Samo treba da se prepustiš i stisneš ono zamišljeno dugme „Play.“

Igraj se dok imaš podijum. Onaj kog voliš… Pa onaj kog voliš moraš najpre da budeš TI.

cetvrtak.blacksheep.rs

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: pinterest.com

1 Komentar