30 okt Kafa nasamo
Ušao sam
U dim cigareta i miris samoće.
Sjeo sam za stol i dugo
Vrtio među prstima
Upaljač
Na kojem je ugraviran jedan datum
I par inicijala.
I par stotina godina
vremena.
Ušao sam
I poželio da nikada ne izađem.
Poželio da za tim stolom
Sa čašama koje sam praznio
I pepeljarama koje sam punio
Dočekam svoju vječnost.
Sam.
Pomislim kako svaki čovjek
U jednom trenutku
Mora biti tu.
Mora doći na rub postojanja
Daleko od svakog čovjeka
Svake žene i djeteta
Koje je ikada sreo.
Daleko i od sebe samog
Iako je tu
Unutra.
Iza mene
U stvarnom svijetu i vremenu
Postoji čovjek
Čiju dušu nosim sa sobom
Na leđima
Na čelu i očima
A on za to ne zna.
Svake noći odlazim i odnesem mnogo
Svakog jutra se vratim
I donesem Ništa.
Iza mene
U stvarnom svijetu i vremenu
Postoji žena
Koja moju dušu nosi sa sobom
A ja je gledam
I ne govorim ništa.
Noćima ne idem od nje
Jutrima ne idem od nje
A nikada nisam tu.
U meni ne postojim.
Istjerao sam onog ko je tamo
Palio svjetla
I činio da u mraku
Čitava moja oluja
Bude vidljiva.
Istjerao sam svakoga
Od koga se nisam
mogao sakriti.
Ušao sam
Zapalio cigaretu
I popio što sam mogao.
U stolici preko puta mene
Sjedi đavo
Na licu igra osmijeh
Prstima okreće upaljač
Sa ugraviranim datumom
I mojim likom.
Svira neka pjesma
Ne znam
Mogla je biti bilo koja
Samo neka je blues.
Svira neka pjesma
I ja upravo sada
Mogu otići
Daleko od sebe samog
Upravo sada
Zauvijek.
Da li si ikada probala
Rastopiti vrijeme
Pa u toj užarenoj masi
Kao u zipo upaljaču
Utisnuti naša imena i datume?
Pustiti vrijeme
Da se ohladi
I samo otići?
Da li se još uvijek kao uplašena životinja
Kriješ ispod sjećanja
Onog što je postojalo
Samo na trenutak?
Ili si jedino taj trenutak
Rastopila
I učinila ga vječnim?
Jesi li još uvijek sama?
Autor: Adis Ahmethodžić
Fotografija: pinterst.com
Sorry, the comment form is closed at this time.