KADA TRUD I SREĆA OKRENU LEĐA

Osećam umor i mali strah. Ne, nije još moj poslednji dah.  To je trenutak u kom moja ruka ovo piše, sa željom da se ovo nikad ne izbriše. Ipak znam, izbrisaće neko, samo zato što je ovo slovo meni sveto.

Što ja za druge noć, za mene je dan. Pokušavam da zaspim, ali mi oči neće u san. Ne dozvoljava mi mozak koji neprestano radi i predlaže o čemu da mislim i šta da uradim. Pitam se šta su uspeh i sreća, a šta neuspeh i nesreća ? Teško pitanje u sitne sate, ali saznaće samo oni koji žele da me shvate.

Ja zamišljam život kao krug i smatram da svako ima neki svoj dug. I ako si u tom krugu što manje dužan, život će ti biti manje nesrećan i ružan. Ali to nekad izgleda malo drugačije, pa guramo nos u dvorište svačije. A naše je sve prljavije. Stvarno ispadne da oni koji se malo trude, nekako im bolje bude. Ili bar tako deluje? Možda preterujem. Šta je tek sa onima kojima su noge bose, prljavih ruku i kose, što na ulici prose ? Pitam se da li su oni to tako hteli ili u životu nisu bili dovoljno smeli ? Teško je reći, teško je otkriti, ali za bolji život se vredi više boriti. Ne govorim o onima koji od nečega boluju, oni muku svoju već imaju, njima je najteže, jer nemaju gde da beže. Njihov borbi treba da se divimo i pomoć uvek pružimo, nije važno koliko nudimo.

sam_blacksheep.rs

A šta je sa onima koji rano ustaju, ceo dan rade i nedovoljno novca zarade ? Ne novca za zabave i obuću, već za porodicu i kuću. Oni su u borbi svakog dana, da se deci obezbedi odeća i hrana. Oni ćute, trpe i čekaju strpljivo bolje dane, koji će kad – tad da svane. Ko je i zašto njih kaznio, dok je nekog drugog život mazio ? Gde je tu pravda, a ne kavga, između dobra i zla, vrha i dna.

I dalje nemam sna.

Svako od nas je nekog dragog izgubio, da li u ljubavi ili u smrti, svi znamo kako telo tada drhti. U ljubavi je za svađu potrebno dvoje, za rastanak troje, to je iskreno mišljenje moje. Surovo zvuči, ali to u životu treba nečemu da nas nauči. Teško je kada neko prerano na onaj svet ode, putem večite slobode, a nama je žao i krivo iako mu je ovde  možda teško bilo. Možda je taj neko poslat da vas čuva, dok vetar života sve jače duva. Kažu da se sve dešava sa razlogom nekim, nikad otkivenim ili vrlo retkim. Valjda će tako lakše tuga proći i sreća brže doći.

Pitam se i zašto nas lažu da se živi bolje kada je dovoljno da pogledam stanje svoje. Borim se, trudim se da budem čovek, ali kao da tako neću moći dovek’. Ne zato što neću, već zato što teško nalazim svoju sreću  u ovom ruglu i smeću. Laž i sujeta su ogledalo svega, samo ne onoga što treba. Nije loše vreme, nego ljudi, a to nas nekako čudi. Mi smo sami sebi stvorili svet u kome živimo i zato ne smemo nikoga da krivimo. Većina radi za one koji se malo trude, a oni biraju ponude, da svoju budućnost obezbede. Možda su oni pametniji od nas, ali nama je savest čista, jer se ljudima kao mi podiže bista. Za to vredi živeti. I umreti.

Možda su ovo reči teške, ali ja u životu idem peške, učeći iz svake greške. Iako mi san neće još na oči, znam da će uskoro doći, jer su ovo one moje noći koje imaju oči. To su oči mojih misli i osećanja koje mi ne daju da spavam, već da budan sanjam da će jednom biti bolje uz pomoć moje velike želje i snažne volje. Još malo ustajem i dalje ne odustajem –  od svoga cilja, od tog puta od hiljadu milja. Ako me na tom putu zaustave, bolji od mene će da nastave.

Sreća je borba za bolje sutra i neka lepša jutra. Sreća je voleti sebe i bližnje kakvi jesu. Zar vam sve ovo ne liči na neku pesmu ?

Mislim da sad spavam. Potpuno budan svesno sanjam …

Autor: Ivan Ćirković

Fotografije: blogspot.com, earth-chronicles.ru

Nema komentara

Ostavi komentar