Kad ti nedostaje onaj kog voliš

U mislima ga uzmeš za ruke i čekaš, (beznadežno) čekaš da nedostajanje prođe. Tamo gde su se spojili prsti, kože se trajno zalepe – jer lepak u srcu najjače lepi.

Kad ti nedostaje onaj kog voliš, skupiš se u sve nežnosti ovoga sveta i ne veruješ više nikome dok citira Miljkovića i Miku Antića. U sebe se sakriješ. Praviš se, opasno se praviš da nešto poput nedostajanja u vašem rečniku i na vašem Fejsbuku ne postoji. „Mi smo iznad toga“, kažeš.

A kože su vam se već u jednu pretvorile.

Kad ti nedostaje onaj kog voliš, razmišljaš o tome kako ti ne može nedostajati nekog kog ne voliš. Zađeš u neku duboku polemiku sa samim sobom – jer se filozofiranje više isplati od plakanja. (Ne znaš zašto, al’ suze i to nedostajanje uvek nekako idu zajedno).

Suze se skupe u baricu u grlu.

(Od njih, zvanično, nastaju najtvrđe knedle na svetu).

Filozofiranje donese i neke fine zaključke: kao, na primer, da je suza merna jedinica nedostajanja. A protiv  zvaničnih mernih jedinica se ne može. Fizika je uvek u pravu. Fizika kaže da je moguće i da se dve kože zalepe u jednu. Biologija potvrdi isto terorijom o simbiozi.

I geografija je na vašoj strani.

Jer, kad ti nedostaje onaj kog voliš, uzmeš ga za ruku i vodiš na ona ista mesta koja ste već obišli. Na mapama ponovo ljubiš morske obale, ostrva i planinske vrhove. Na mapama grliš benzinske stanice na kojima ste pili kafu i dremali u kolima. Na mapama ostavljaš poljupce i ljuspice kože i pramenove kose. Suzama brišeš retrovizore i kompase. Posle toga ostanu mrlje. Neizbrisive.

Kad ti nedostaje onaj kog voliš, obesiš dušu o notni zapis nepoznate simfonije. Da se tako uflekana osuši od nedostajanja. Muzika se drugačije čuje i oseća.

Svakodnevica se skupi u romantičnu gomilicu glupih i smešnih pitanja: „Šta ćemo danas da ručamo? Jesi li kupio pavlaku i hleb? Šta misliš, da l’ da idemo u šetnju sad ili popodne? Jesi li ti bacio one papire sa stola?“

Svakodnevica zvuči lepo sad kad je nedostižna.

Kad ti nedostaje onaj kog voliš, praviš se da si jak i snažan. Srce se penje na najviše grane da dotakne nebo. (Na kraju dodirne samo stihove i ne baš uspešne rime).

Svašta stane u te dane nedostajanja. Kao kad istrgneš iz sveske dve stranice iz sredine i kreneš da beležiš: diktat na času engleskog, spisak za kupovinu ili misli o tome kako ti nedostaje onaj kog voliš. Ta se slova zalepe za kožu. Onu jednu. Zajedničku.

Po njoj se trajno piše.

I svaki put se na drugom jeziku čita.

Ali se uvek isto prevodi. Kao ljubav.

brooke-cagle-504489

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.