Kad se umoriš od praštanja

7. maja 2018.

Možda zastaneš, pa se sapleteš u međuvremenu od silne opreznosti. Ne znaš da budeš oprezan, samo tjeraš po svome. Onako duboko iz srca, duše i peta u potrazi sa sobom. Uvjeravaju te da baš nikad ne trebaš tražiti druge, dok prije toga ne pronađeš sebe.  Drugar mi reče : „ Ja sam izgubio sebe, moram se sebi vratiti.“ Šta bude onda kada nikad i ne pripadaš sebi?! Tada nemaš vremena za sebe, daješ sve od sebe da probudiš toplinu u nekim rukama, očima, baš zato što znaš da su tamo rasli najljepši plodovi trešnje. U tim nježnostima se budiš, ustaješ i stvaraš. Slikar si koji se boji da će neko u njegovom prostoru otkriti  ono što je bilo samo njegovo. Pomalo sebično ali opet opravdano, zato što je stvoreno nečijim rukama. Te ruke su tako skladno pokušavale da grade i ruše.Uvijek su bile na korak do vrha i dna.

Umijem da ćutim! Umijem da stvaram, onako za sebe sa strane, što i nije teško. Pišem slova na komadićima hljeba, sklapam slike u linijama aviona koji prolaze tako brzo. Mirišem cvijet, list i kamen jednako. Baš zato što svakome dajem priliku i mislim da kamen može biti jednako ugodan  kao i cvijet. Što nije nemoguće, niti strašno. U mojim očima je more, veliko i nestvarno. Samo rijetki umiju da otkriju more u tvojim očima. Samo te rijetki natjeraju da prizoveš sve te talase, zbog kojih noćima nećeš spavati. Talase koji će tvoju kosu dodirivati, zapljuskivati obraze, oči i usne. Zbog drugih ćeš biti krupniji i viši od bilo koje građevine.  Drugima ćeš ugađati, zato što to stvarno ima smisla. Možeš vjerovati da te nečije fotografije mogu spasiti suza, da te riječi umiju ugrijati ljepše od ugodne temperature mora. Tako ćeš poželjeti da zauvijek ostaneš na moru. Tamo ćeš živjeti zimi od ljeta, sanjajući sve te daljine koje mirišu po ljetini. Razmišljaćeš o vinu, koje se tako marljivo sprema da bude pitko za ljubitelje istoga. Neće ti biti teško da osjetiš pjesmu u prstima. Neki će prolaznik da ti pošalje klapu i gitare pod prozor.

 Taj izbor je birao mene. Ovako nestvarnu, neshvaćenu, ponekad tužnu. Ponio sa mnom nešto više od jednog kofera, puno tereta u glavi i svega neophodnog čovjeku. Ljutu, ljubomornu i uplakanu poput djeteta iz najtužnije knjige. Često od snova i sanjarenja, traženja i pripadanja, odbačenosti i potrebnosti. Što je spavala  pod obroncima planinskih vrhova, koji u svom krilu čuvaju mora i čine jedno. Onu koju je neko malo ciganče na sred ulice zagrlilo i reklo : “Kako si lijepa.” U vremenu kada trčim na sve vozove, autobuse i taksije koji kasne. Gdje tražim kišobran u torbi prepunoj tufnica i notesa koje treba ispisati. Ponekad zaplačem kad ne mogu pokrenuti kamenje da iz svoje pustoši stvori povoljne uslove za rast jedne ruže. Ruže koja ima pravo na snove, zato što je sanjar. Roze i nježne poput bisera na nečijem vratu, dovoljno skladne da izmami svaki uzdah. Znam da imam prava na sva emotivna rasula, nadgradnje i srce koje se popravlja. Samo i pušteno da na praštanja.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com