Kad porastem, biću Valentina!

29. juna 2017.

Bilo je to posljednje ljeto prije nego li će početi rat. Posljednje ljeto moga djetinjstva. U ljetima koja je donio rat više nisam bila dijete. Jer smo preko noći odrasli i imali brige odraslih. Ovo ljeto bilo je jedno od onih ispunjenih lijenim pretoplim danima. Ali tog ljeta ni kupanje na rijeci nije nam pričinjavalo užitak. Ni krađa čika Almasovih višanja nije nam padala na pamet.

Dane smo, nas četiri, provodile u jabuci, tačnije velikim krošnjama jabuke za koju niko nije znao koliko godina joj je. Velika četiri stabla poslužila su nam kao skrovište od vrelog i usnulog ljeta. Nespretna i nesretna u igri „Pik prvo ja“ i u raspodjeli stanova nisam imala sreće. S obzirom da sam posljednja izgovorila magičnu rečenicu nisam imala pravo da biram krošnju u koju ću da se naselim. Dobila sam granu koju niko nije želio i koja nije rasla u visinu nego vodoravno i put do njene krošnje za mene, sa slabim centrom za ravnotežu, je bio jednak onom putu smrti u Boliviji. Morala sam se pretvoriti u koalu zagrliti stablo i prepuzati do krošnje. Ali prednost mog suterena je bila što je imao pogled na autobusko stajalište.

Prepuzavši u svoj stan iz džepa sam izvadila sladoled u kutijici u obliku fudbalske lopte i plastičnu kašičicu. I one su uradile isto, uživale u sladoledima. Onda bi se jedna javila, kao sa terase i pitala šta ima novog kod nas.

„Evo je! Valentina je došla na autobusku!“
„U čemu je?“
„Ima onu jaknu sa resama, i šarenu haljinu i čizme.“

Valentina je za mene bila najljepša djevojka u našoj ulici. Prekrasne kose boje karamela, nosila je antilop jaknicu sa resama, takvu torbu i šerene haljine. Čak je nosila i čizme ljeti. Svakog popodneva čekala bi autobus za grad. A mi smo razvijale teorije gdje ide i šta radi u gradu. Jedna od njih je bila da u gradu živi njen dečko koji je morao biti lijep i ličiti na Brendona iz serije Beverli Hils. U mojoj mašti Valentina sam bila ja. A to gdje sam išla svakog popodneva i ko je bio moj dečko sam mudro prešutila svojim drugaricama.

„Meni je ipak ljepša Dragana!“
„Daaaa, ona čak vozi i auto!“
„E meni nije!“

luna-h-blacksheep.rs

Dragana je bila Valentinina starija sestra. Imala je crnu kratku kosu i frizuru kao kod Koke iz Boljeg Života. Nosila je šarene sakoe sa velikim naramenicama. Imala je auto, fiću, u kojem se vozio i njen, ne tako lijep, dečko.

Užitak u sladoledima je bio pri kraju. Loptice i kašičice su završile ispod drveta. A ona sa najviše grane je predložila.

„Mogle bismo se igrati neke igre?“
„Koje?“
„Možda one Kada porastem biću…“
„Daaaa, može!“
„Šta želite biti kada porastete? Ali idemo na „Pik prvo ja“ da ne budemo sve doktorice ili piloti…
„Pik prvo ja!“

Izgovorila sam magičnu rečenicu prije nego li je iko stigao i razmisliti šta će biti u budućnosti. Bilo je to prvi put da sam bila najbrža i najsretnija.

„Kada porastem, biću Valentina!“

Teško sumorno ljeto, popodne u kojem svi drijemaju skriveni iza debelih paravana na prozorima. Stiže autobus. I dok čekam da vozač otvori vrata u staklu se ogledam i vidim djevojku kose boje karamela, u šarenoj haljinici, čizmama i torbom sa resama…

Ušavši u autobus, sjetila sam je se. Rat je odveo Valentinu iz naše ulice ko zna gdje. Samo ponekad kada bi pošle da se u skrovištu od granata igramo igre „Kada porastem biću…“ sjetila bih se nje, ali rat mi je nametnuo druge želje i u igri sam morala biti doktorica koja će da se brine za ranjenu djecu. Uzela sam telefon i u facebook pretraživaču ukucala njeno ime i prezime ali nažalost nijedna od tih žena mi nije ličila na nju iako je možda među njima i bila ona. Godine su nas sve promijenile. Više djeca ne kradu čika Almasove višnje, ne igraju se u krošnjama drveća.

Iako i dalje na našem autobuskom stajalištu ponekad stoji jedna, možda posljednja, Valentina, jer djevojčice sada uzore ljepote ne nalaze u neobičnim boho djevojkama iz ulice. I vjerovatno više nijedna poslije mene neće u ljeto nositi čizme, šarene haljine, i nositi u torbi sa resama skrivene snove…

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com