02 jun Ja još nebo u sebi osjećam (I dio)

Mogu li izmijeniti tok obrušenih vjetrova

 što me snažno gone u krilima –

 moje lopatice i ramena

izmjenjuju glatke poljupce frajerskih usana

 za perje ili metalni oklop

mojih letova…

On me voli.

 Kako jednostavno zvuči.

 Od ne tako davnog “Da je barem moj…“

 prorokovala je svaka mantra

 kroz svemir

korak po korak… skalu po skalu…

stepenice sjajnih zvjezdica…

 preokrete Mjeseca

za 360 stupnjeva,

 vidljive samo našim polu-anđeoskim,

ali ipak suviše ljudskim,

 a presudno – zaljubljenim očima.

 Vjera. Vjera u ljubav.

 Vjera u ljubav bezgraničnog nadanja;

 to je ne samo nit

što nas čini „miljenicima svemira“ –

 to je upravo i ona iskra

 od prvog susreta bačena –

 prepoznata – pa polu – anđeoskim srcima

 primljena k’o dar;

 dar vrijedniji od sveg prljavog papira,

 pod nazivima „valuta“

 ( ma što to je? Pitam se…)

 prepunog imenovanih i bezimenih

bakterija i boleština. To je sve.

 Kako jednostavno zvuči!

 Moje sve mi kaže

 da sam njegovo sve;

a da bi magije bile još nevjerovatnije:

 upravo spoznaja da kad me netko pita;

“tko si?“

 meni je najveća smislenost i uzvišenost

 u tom sretnom odgovoru –

da sam njegovo sve.

Eto to je sve. Sve koje je jednostavno sve!

I nad tim me hvata preiskren smijeh –

 bez histerije, bez glume,

 bez apsurda, bez sarkazma,

 bez lažne skromnosti…

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: weheartit.com