Ja bih pisala o tvojim rukama

26. februara 2018.

Šta ostaje od ruku?! Nježnih i hladnih, ruku što griju i spašavaju… Ruku koje su pomjerale planete, širile oblake i stvarale žutu loptu na nebu. Loptu da sija, grije i mazi, kroz kosu pa do dalekih daljina tu nadomak lijeve strane, bliže srcu. Pisala bih o prijateljstvu, onom koje se rađa od koljevke. Prijateljstvo koje je od prvog dana plača osuđeno na isto.  Sjećam se, kad ti traže da napišeš esej od svom najboljem prijatelju. Razmišljaš, vrtiš riječi, pišeš iz srca, čupaš iz peta i stvaraš savršen sklad riječi. Onaj koji najčešće i ne postoji. Lakše je slikaru, naslika portret, dodaje boju, vedrinu i dušu na platno. Na kraju se zadiviš, koliko lijepu sliku umije stvoriti. Nastalu tamo gdje su počivale najhrabrije riječi.  One koje izgovaraju hrabri, dok gledaju u oči tužne.

ivana-lakic-blacksheep.rs

Riječi nikad dosta, uvijek tako malo. Malo da objasniš koliki je raspon tvoje duše, dok gleda u sve te miline oko sebe. U vremenu kada se šetaš plažom i  neki talas pređe nježno preko tvojih stopala. Dok mu sljedeći talas zavidi, što nije dodirnuo tvoja stopala. Tako je nekako i u životu. Lica, ljudi i očiju nije dosta. Pa čak ni onda kada plačemo, jer su nam potrebne te oči, ljudi i lica. Potrebni da nas čuvaju, brane kao da otkrivaju tajne atomskog jezgra. Oni čuvaju vaš svijet, dok vam uporno drugi govore kako je red da ga porušiš i sagradiš novi. Svijet bez tih istih ruku, snage i hrabrosti u bademastim očima. Očima koje me hrabre, uče i stvaraju neku bolju mene u jedan tren. Tad nisu važne sitne kiše, prohladni vjetar i sve ono što ti pada po licu. Nije važno što ti smeta, smetaj i ti njemu.

Pisala bih o moru. Onom istom moru, što se ponekad ljuti. Naročito zimi, dok ga ganjaju uporni oblaci i smanjuju mu sjaj. O prijateljstvu, koje se rađa u zrelim godinama. Prijateljstvu koje se liječi vedrinama, tamo gdje se boje brane čašću, duša spašava najtoplijim napitkom od čokolade. Da zagrije sve bolove, pa ih razoruža i pretvori u sreću. O gromoglasnom smijehu, sanjanju i putovanjima na koja ćemo tek otići. Tamo gdje miriše more pod Velebitom, da jedemo omiljene kroasane i pričamo o pročitanim knjigama. Jer to tako i treba u prijateljstvu! Nesebično, hrabro i sve od sebe dati. Do daske! Da sija ljepše od sunca, mjeseca i one mudre zvijezde koja se ponekad sakrije u daljine. Da pišem o rođendanima, koji su bili i koji tek dolaze. Ljepšim, boljim i hrabrijim.

Kad bih sad pisala esej o prijateljstvu, napisala bih samo tri riječi…

Poštovanje, snaga i ruke!

Suština je u rukama. Dijete kad se rodi pruža majci ruke. To je prirodno i ispravno.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com