03 dec IZLIJEČIT ĆE NAS VRIJEME

Jednom kad sve prestane i zemlja se pretvori u prah. Jednom kad ućute bolesti, tuge, kad utihnu nespokoji i svrab. Kad raspucalim tijelom prožmemo stradanja i kad ostanemo živi.

Izliječit će nas vrijeme.

Jednom kad opet pri udahu osjetiš da se dah razliva do stomaka, da ne zastaje u grlu. Jednom kad se oči sklope suve, bez kiša u njima-znaćeš da je prošlo. Vrijeme ne liječi prazninu već nedostajanje. Vrijeme liječi bol u kostima, zacijeli lomove da se uspraviš. Uspravljenog tijela uvijek možemo naprijed.

Kako se puštaju voljeni, da žive daleko od tebe pokazaće ti vrijeme. Kako se puštaju ruke uronjenje u tvoje arterije pokazaće ti vrijeme. Kako se odvezuje miris poznatih krošanja od tvojih jesenjih boja, vrijeme će ti pokazati.

Koračala je skrhana sa punom torbom kamenja. Težinu tereta koji je vukla za sobom voljela je više od sebe. Mislila je sluđena, ako odbaci sve što ima život prestaje. Kamenje nije postajalo teže, samo je ona postajala slabija. Teret se vremenom nije smanjivao no ona jeste. Jedino čega je trebalo da se sjeti-bilo je da pusti. No pustiti patnje značilo bi pustiti život da dalje teče. Ne parališe nju strah od smrti već strah od življenja.

Kome? Kuda? Kako?

Vrijeme koje prolazi ne umanjuje snagu tereta već snagu nosača. Ako bi se na tren sjetio da je spusti, da odmori, da oživi spoznao bi lakoću koraka. Spoznao bi divljinu untar bubne opne koja bi asistirala galopu.  Tada bi nosač ostavio teret. Pohrlio bi u nepoznato i putem skupljao nove-dok ga ne bi ponovo oslabili.

Ono što nas uzdiže korača uz nas. Ono što nas ugnjetava taloži se na ramenima, na grudima u rukama dok nas ne zaustavi. Treba samo da pustimo.

Patnja joj je bila neophodna. Spaljivala je kao pohmanitali požar sve unutar nje i taj joj se bol na trenutke dopadao. Nije znala da voli bol. Nije znala da joj hrani vatru kojom je trebala da nestane. Adrenalinskim šokovima od skokova u beznađe tijelo postaje zavisno. Tihe patnje nisu dovoljne. Potrebna su ludila, mrakovi, pozivi iz paklenih stihija.

Svakoj smrti predhodi rađanje.
Potrebno je vrijeme.

Izliječit će nas vrijeme.

Jednom kad sve prestane i zemlja se pretvori u prah. Jednom kad ućute bolesti, tuge, kad utihnu nespokoji i svrab. Kad raspucalim tijelom prožmemo stradanja i kad ostanemo živi.

Jednom.

Koračanje po usahnulim biljkama probudiće sjećanje na mirisne cvjetove. Nedostajaće joj boje. Nedostajaće joj žamor divljih izvora negdje u dubinama sopstva. Sjetiće se smijeha, pjesme smisla. Sjetiće se tišine koja ne razara već liječi. Sjetiće se proljeća.

Vrijeme će joj pokazati, vrijeme će je spasiti.

“Jednom” će stići kad teret od kamenja ostane iza nje tako, da kad se okrene ne može ga vidjeti. Neće zaboraviti da je postojao, no lakoća udova pokazaće joj da ga više ne vidi.

Bol je trenutna, patnje su apsolutne. Bol blijedi protokom vremena, patnje biramo strahujući od zaborava.

Plašila se zaboravljanja onoga što je voljela, onoga za što se bila svezala i u čemu se gubila. No nije znala, da toga svakako više nema čim je počelo da boli. Nije znala da ako ne izabere patnju-bol će izblijediti. Patnje je birala strahujući od zaborava. Patnje biramo, oživljavamo i živimo strahujući od zaborava.

Izliječit će nas vrijeme.

Jednom kad mirisi iz utobe zemlje isčupaju poznate zvukove. Kad prostruje davne želje, kad se sjetimo smisla. Kad srce pošalje mravinjake po koži, da ih čuje prožme i oživi.

Izliječit će nas vrijeme.

Jednom kad sve prestane i zemlja se pretvori u prah. Jednom kad ućute bolesti, tuge, kad utihnu nespokoji i svrab. Kad raspucalim tijelom prožmemo stradanja i kad ostanemo živi.

Živjeti samo živjeti… Voljeti samo voljeti.

Autorka: Jovana Šekularac, APortal