Izabela

Te noći umrla si, Izabela. Kažu umrla si jer su te pustili iz zagrljaja. Rekli su mi da nije bilo nikoga da te drži za ruku dok si se pretvarala da si odrasla. Progutao sam toliko suza te večeri kad sam te video kako ležiš na dušeku raširenih ruku koje su još uvek mirisale na lavandu. Mrzim rastanke, naročito te večne, previše nedoživljenih uspomena i sećanja tada u jedan trenutak stane.

Fališ mi do ludila, Izabela, onako otkinuta od nasmejanih usana dalekih vremena. Želim da znaš to kao da te je briga, kao da možeš. Hladne su mi ruke, Izabela. Više ne živim, preživljavam. Da li se sećaš mojih prstiju, onih koji su ti pisali, a ti to nisi znala? Sve jednom prođe Izabela, i posle ovog ništa mi ćemo jednom biti sve. Niko nije znao da ćuti kao ti, Izabela. Zato sam im rekao da te puste da spavaš zauvek, jer najlepša si tada.

izabela.blacksheep.rs

Eh da me možeš pogledati još jednom, videla bi kako svaka pomisao na spokoj mre dok se vreme oholo tegli po meni. Sanjaću te opet, a moji demoni nisu navikli da žive u snovima koji još uvek mirišu na sećanja. Treba mi razgovor Izabela, čekaću na njega sve dok život prestane da računa na mene. Tada, tada ću ti pokloniti onu kutiju punu papirnih ždralova napravljenih od pokušaja da ti kažem koliko te se sećam. A ti Izabela, ti ćeš se nasmejati usnama namazanim crvenim karminom, da ožiljke duše niko ne prepozna.

Nekad te volim opet. U ime onog vremena dok si bila živa, moja Izabela.

Autor: Nebojša Ratković

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.