30 okt ISTINSKI PAKAO
Posmatram ga dok leži unutar iscrtanog kruga. Uskoro će se osvestiti i to će biti njegov kraj. Demon Nove godine, Novogodišnji Vrag, zovite ga kako želite, ali bolji poklon mi ne bi priuštio ni Deda Mraz lično. Pojačalo je uključeno, zvučnici su prikopčani, imam i rezervni agregat, dovoljno je da rutinski pritisnem dugme na daljinskom upravljaču i magijska formula sa kompakt diska će poslati Novogodišnjaka u pakao. U slučaju da nešto krene naopako – uvek je tu stari, dobri bacač plazme da dodatno podgreje atmosferu. Heh, evo ga, budi se, zna on da iz kruga nema mrdanja kada mu se pravilno obrne dejstvo i poškropi svetom vodicom…
– Čuo sam te i u snu, čoveče… Toliko si glasno likovao u sebi. A i kako vi ljudi ono velite? Ah, da: „Đavo nikada ne spava“… U kakvu si me ovo garažu uvukao?
– Ti ćeš, bogami, u ovoj garaži zaspati večnim snom…
– Pusti sad Boga. On me je kod Lucifera i poslao, da bi me ovaj kaznio za grešku koju sam učinio nekada davno, u novogodišnjoj noći, dok sam bio ljudsko biće kao i ti.
– Hm… Kakav si zločin počinio? Nešto gadno, zasigurno.
– To je trenutno nebitno. Bio sam mlad, zelen, neobrazovan, siromašan i glup. I da, kajao sam se, ako ti to išta znači. Kajem se čak i sada. I poželeo sam da vratim vreme unazad. Ali to tako ne ide. A Lucifer, Lucifer je bio lukav kada je smišljao kaznu za mene…
– Pih, jake li kazne! Poslao te je natrag, da činiš užas u novogodišnjoj noći! Sigurno si neizmerno uživao… Gnusobo.
– Ha ! Kakva gomila gluposti… Moraću da te razočaram: nisam uživao, ponekad sam se i gadio. Jednostavno sam radio svoj posao, ono što moram, odrađivao svoju kaznu, kletvu. Poput bedno plaćenog službenika koji se svakog jutra budi i zajedno sa ostalim zombijima gamiže ka šalteru. Moja prednost je ekskluzivno radno vreme: delujem uoči, za vreme i par dana nakon novogodišnjeg dočeka. Mimo toga hiberniram u ništavilu… I zašto, dođavola, misliš da sav taj užas činim ja ?! Novajlija, je li? Hehehe…
– Šta time hoćeš da kažeš?
– Demagozi… Uvek vas poduče onako kako NJIMA odgovara. Veruješ li u anđele čuvare?
– Naravno, zašto ne bih?
– E pa vidiš, kao što postoje anđeli čuvari, postoje i demoni čuvari. Ovi drugi su često jači, i bde nad lošim osobama. To je neophodno, zarad balansa dobra i zla, ali i Lucifer je tvrdoglav: iznova i iznova dokazuje Matorom da je ovaj načinio grešku stvorivši vas. Obojica su genijalni, ali i veoma sujetni… A ja? Ja čuvam ljude čija monstruoznost ispliva na površinu uoči novogodišnjih praznika. Što baš tada malo više polude? Možda su usamljeniji i nevoljeniji no inače, ili pretpostavljaju da ih je u pijanom metežu i sveopštoj euforiji teže uhapsiti… Đavo će ga znati. Verujem da psiholozi u ovom veku imaju smislenije odgovore po tom pitanju.
– Tvrdiš da krv prolivaju oni, a ne ti ?! Da nisu bili zaposednuti ?
– Ha, čuj, zaposednutost ! Gde si ti odrastao, u pravoslavnom omladinskom kampu nekih zilota? Pravi slučajevi zaposednutosti su toliko retki da ih jedva mogu nabrojati na kandžama jedne šape! A znaš li zašto? Toliko je zla, destrukcije, gramzivosti i zavisti u ljudskim bićima da je zaposedanje – krajnje suvišno. Traćenje energije i vremena, ništa više.
– A ti si nevinašce…
– Kažem ti, radim ono što moram. Bdim, hvatam beleške i ponekad postupim po službenoj dužnosti. Ali zamisao i rešenost su već u tim ljudima. Ništa im ja ne sipam u glavu. Katkad pazim i na samoubice, pa pripomognem. Tvrde da je samoubistvo greh, ali lično na to drukčije gledam: smrt je, vaistinu, konačna sloboda. Istinski pakao je ovde, na Zemlji, to i deca znaju, ako čitaju prave stripove… Ima tu raznih frikova. Vaše političare pazim već decenijama. Ili, bakica, farmaceut u penziji, veoma voli cigančiće. Pardon, male Rome. Uoči praznika ostavlja im voće i slatkiše ispred obližnje crkve. Prethodno u voće ubrizga razne tekućine domaće proizvodnje. Nju sam sačuvao od pasa lutalica. Kad smo već kod crkve i dece, mogu dodati da neki popovi obožavaju novogodišnje praznike…
– Dosta ! Svestan sam ja nesavršenstva !
– Oh, razbesneo si se? Ne sviđa ti se priča o mališanima i mantijašima? Jednom si i ti bio mališan, zar ne? Stisnuo sam pogrešan taster u tvojoj glavi? Jadničko mali… Ako je tako, znaš, možeš ga pronaći. Ne brini, neće te uhvatiti. Ne dok sam ja tu negde…
– Lep pokušaj, mada ništa od toga. Bilo je intrigirajuće, ali dugme ću ipak stisnuti ja. Znaš, i ja radim svoj posao. Ono što se mora…
– Hm… Pa, vredelo je probati, malo mentalnog razgibavanja ne škodi, slažeš li se? Hehehe… A i tako stoji u priručniku, za slučaj da nekog od nas uhvate takvi poput tebe. Da ne bude posle – „nisi ispoštovao protokol“… Eh, najzad slobodan…bar od ovog, zemaljskog pakla… A reci mi, je l’istina da to baš toliko boli?
– Saznaj !
Pritiskam dugme na daljincu i snimak drevne bajalice se prolama prostorijom. Novogodišnjak se grči i urla, pada na kolena, pritiska ušne školjke šapama, gura kandže u uši, rovari po sopstvenim bubnim opnama, koprca se, ali ubrzo od njega ostaje nešto nalik okamenjenom kipu. Precizno usmeren zrak iz bacača plazme mrvi kip u sivkaste kamenčiće slične šljunku. Uklanjam tragove, pakujem opremu u kombi i odvozim se ka gradu. Vozim polako, trudim se da uživam u novogodišnjoj atmosferi. Parkiram kombi i nastavljam pešaka. Ni petarde me ne tangiraju.
I onda, prolazeći kraj crkve, krajičkom oka opažam staricu sa torbama i romsku decu koja iz torbi vade jabuke, banane i narandže. Starica ostavlja cegere i prelazi ulicu. Prilazim razdraganoj deci ( neki klinci jedu voće dok se drugi više igraju istim ), panično im otimam sve što mogu, trpam voćke u cegere, gazim ih i bacam u kontejner, usput čujem začuđene prolaznike kako me psuju. Podižem bananu i jabuku sa asfalta, guram ih u džepove kaputa zarad toksikološke analize.
Gubim se u masi i ubrzavam korak dok pogledom tražim bakicu.
Autor: Marko Antić
Fotografije: blogspot.com, nolongerinbetween.files.wordpress.com
Nema komentara