27 apr ISKIDANA TUŽOPOLJKA

Istim naslovom sam nagradila

Ponovno istjeravanje rječitih potreba

Da uzmaknut plač nedosanjanih godina

Podmetnem pod pokoru

mog mjeseca bez osmijeha.

Ne, nikad se nije pokazao sa zubima,

I tajnoviti krik bez kajanja

Vješto je uklonio iz mojih gordih usana.

Ja sam zaljubljena budalica

Zasigurno zadnji put

tu ulogu naivno otkupila

Iskidanim plaštom superherojskog bunila

i dimom opsjena razočaranih tuđih uroka

Naučila me moja sjena,

iza zida ponosa,

kako trpit mnogo valova

kroz olupine ljubavnih bljeskova…

i opet sam se zavela sunčanim zrakama

jer umislih da letim

u pjevu ptica rugalica, što su nejasnim tonom moje more u crne

pjene stiskale…

Rekoše

‘voljena si, eto vidiš da je moguće’…

pa ko padobran bez padobranca

padam predugo čekajuci tlo…

uvjerena da sam sretni izuzetak

što me ljubav počastila.

Zabluda nemogućeg pravdanja.

On izlazi.

To je stoti put bolnog ponavljanja

tog deja vua u mojim očima modrila; razočaranih plovidbi

oceanima

‘ostavljenih’ brodolomaca.

On me tišinom raspara u minutama

kako neki svim trudom nisu uspjeli

ni godinama.

Led sam debljala slo

j po sloj da pticama bude prehladno za pjevanje,

pa da ne brojim zvijezde drugog svemira

za izračunati omjer

mojih naivnosti i njihovih ruganja.

Zvala sam ga Mjesecom

u svojim bajkama, kao da je san

što sam dugo čekala

bez minute spavanja.

I nije da sam izmislila,

jer ovo valjda bješe bajka za kraj.

Mnogo mnogo iskidanih redova

Spušila sam njemu u čast

I memoare suznih gađenja

uz njega prožvakala.

Priznala slabost ko istipkan odraz

mrtvog selfi-stoljeća

Da bi duže trajala padobranska zabluda…

Jer je pad apsolutno siguran.

Pa što bliže tlu

tek pusti kap –

u znak svoje bolne gluposti.

Prazan si.

Nema drugog tereta.

Sam si kao zrak…

Udisao te svatko jednako lako

kao što je zvukom zatvaranja vrata

gasio posljednje iskre

što nikad nisu vatrom gorjele.

Rekli su da se gori jednom.

Ja sam se i pepelom

k’o tuđim perjem kitila.

Podvalila naslov

prvonastale genijalnosti

ravnodušnog sljetanja

pod tužopoljku besmislenog lutanja.

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: pinterst.com