Île du Diable

 

Politički protivnik, opušak, vešto uvaljan u prašinu prapokušaja da Francusku učini zemljom ponosa, ovaploćenjem generacijskih težnji. Đavolje ostrvo, Île du Diable, sebično je prisvajalo nektare kolonije delikvenata i političkih saboraca, uvijenih u četrdeset škrtih, samoniklih, metara ogrezlih u mučeničkoj nameri.

Besmo usahle prilike svojih prošlosti, prihvatajući ožiljke, koji nemo prepokriše naše obraze, šamarane u krvničkim zahvatima očajnih državnika, uštvi koje bi besomučno uzimale nas, ljude slobodnih mišljenja, u stisak prinuđeništva. Lažno osuđen, odeven u beskrupuloznost francuske vlasti, bio sam meta koja se mora ukloniti, držati podalje od plamtećih tabora pariske marve.

Greh, uvreda osrno bačena poput klevete, predade me u zagrljaj pustinjaštva. Vladar, idol, izvor pravičnosti, dozvolivši sebi snishodljivo nošenje, zgranuto je posmatrao vruću pljuvačku koja je jarosno milela njegovim čelom, oblikovana jezikom moje malenkosti. Tlačiteljski režim, sahranjen sa monarhističkim vlastodršcima, nazirao se u njegovom himničnom glasu, obraćajući se sopstvenom narodu, probudivši gnev u mojim kostima.

Napregnuvši svoje “petne žile”, napustio sam vrevu ulica u zaprepašćenju, pak, oduševljenju. Bila je to i poslednja izlučevina koju sam ostavio u čovečanskim uslovima, pre nego se obreh pod gustim oblacima ove harlekinske ustanove. Bili smo deo velike igre, opasne, neprikosnoveno stvarne, osetno poražavajuće.

Bio je ovo gulag, filtracija svega lošeg, čistka onih koji su imali viziju, onih koji su bili dovoljno hrabri, pak, dovoljno glupi da progovore i o tas sopstvene večnosti obese presudu. Svaki žulj na mojim šakama plamteo je u zaluđeničkom besu, gnevu koji je rastao kroz svaki novi udarac o sive stene, podrugljive, neumoljive. Svega dve godine rada u okrutnim uslovima južnoameričkog logora, probudile su u meni najcrnje ponore, nezasite, grimizne. Imao sam običaj da pišem na pažljivo obrađenoj kokosovoj ljušturi, prethodno srčući mirisno mleko koje bi se slivalo sa ivica mojih usana ka ušima. Trščanim krajem stvarao sam zapise sa otoka, probudivši u sebi ljubav prema pisanoj reči.

Bili smo na bedrima Francuske Gvajane, oivičeni okeanskim sazvežđem. Sazvežđe, pitate se zašto smo na taj način opisivali pustoš koja je bezmalo gutala naše pojave, osuđene na propast? Hibridne palme ljubomorno bi zastirale nebeski svod, dozvolivši pogled na zvezde isključivo u površnom odrazu vode. Prilikom talasima obojenih večeri, zamišljali bismo hrpu novorođenih svitaca, koji su krasili nebo, začikavajući Mesec.

Ukus koji smo poneli, a neki sa njim i skončali u zagrljaju, bio je ukus stražarskog đona. Ostavljali bi upaljenje, otvorene rane duž naših pleća, nasumično sejući pesak duž krvavih brazda, sa čijih se krajeva cedio tamnožuti gnoj, prošaran razornim mirisom gangrene. Posedovao sam svega sreću i manjak godina koji su mi pomogli da se izborim sa nedaćama u koje sam nenadano zaronio sa nepune dvadeset i dve godine. Voda koja je čvrsto grlila nepristupačne obale, bila je inficirana ajkulama koje su povremeno izranjale na površinu u nadi da će pronaći nesrećnu žrtvu sa čije je kože šaptala lepra.

 

galic-blacksheep.rs

 

Oronuli brod tromo je napuštao sterilne, zubate, obale žigovima beležeći put u smiraj. Sa njegovih nakrivljenih, njišućih, bokova jasno se naziralo ime opasano mesingom, škrto izvijenim u „Navire de la liberté “.

Bila je to moja prilika, ona koja se steže u snažni zagrljaj, tesno se nadmećući za slobodu ostvarenja. Snažnim koracima žvakao sam metre prašnjave staze, slalomski napustivši rub svetlosive stene, šakama obujmivši sidro. Poklič zbunjenih zatvorenika gubio se u daljinama.

 

***

Okolnosti, dodir sudbine. Ostrvo je nestajalo za „brodom slobode“, nazirući se u retkim obrisima horizonta. Marširajuće palme tiho se nakloniše u iskrenom poštovanju, ispraćajući odbeglog otočanina, sada sićušnu priliku koja je visila sa usamljene krme slobodarske budućnosti.
Pramac je bespogovorno naginjao ka memljivim obalama Evrope, grizući rasplinutu neman, koja bi poltronski šarmirala mirisnu kedrovinu.

Nekolicina goropada, nokširskih frizura, polagala je svoje pohlepne šake na prsa u mahnitom ritmu pripremanja za boj. Bili su zabava za opijenu posadu sa čijih su jezika propevale kapi jeftinog brazilskog vina, čuvanog u trbuhu buradi koja su šetala sa jedne strane broda na drugu. Struganje rikošetiranih vilica glasno je odavalo slasnu gozbu, propraćenu ostacima koji su počivali u prašini brodskog poda.

Dograbivši siromašne ostatke pilećeg pečenja, sladio sam usne u prosjačkom zanosu. Kormilo je uz nesnosnu škripu lizalo masne prste kapetana, sa čije se čekinjave brade oslobađao miris melase. Šakom skrivajući svoje poterničko lice, zaputio sam se ka njegovoj silueti, koja je nejasno titrala kroz prozračnu mesečinu.
– Gospodine, koji je kurs, mogu li znati? – upitao sam nepoverljivo, drhtavo.
– Naravno, očekujemo naznake Biskajskog zaliva kroz nekoliko časova, mesec nam ne ide u prilog, oseka je opustošila obale, stoga ćemo se ukotviti na sigurnom rastojanju. Nema razloga za brigu. – izgovorio je neosmotrivši moju pojavu, odašiljući dubok zvižduk u gustu maglu.
– Priuštio bih sebi trenutak sna, monsieur.
– Potpalublje je u blizini. – izgovorio je, jetko ispljunuvši duvan.
Mršavo plavetnilo, škrto odeveno, iščezavalo je u zagrljaju obale nerotkinje, sa čijih je bedara rasla hladna, razgaljena pučina. Smaragdno zagorje, žudnjom lihvara, kralo je nevešti odraz sa umornih prsa, beznadežno cvileći niz okeasnko grotlo. Usamljeni galeb, goneći talase, posrtao je pred tintom veličanstvenih daljina, uhvaćenih u grč postojanosti, kako se glas tiho širio vazduhom, polazeću u susret kopnu. Oporost mirisa trule sardine tiho se iskradala sa biskajskog pristaništa, stecište mišićavih reka Francuske, milujući osakaćeno jarbolsko platno, umiveno svežinom orošenog vazduha. Udice su blago poigravale na vetru, graciozno grabeći ka modroplavim dubinama okeana. Ribarske pesme, otete sa usana vižljastih naličja francuskih moreplovaca, blago su titrale u nedrima južnog vetra, ukradenog sa mediteranskog bespuća, zastrtog nabusitim Pirinejima. La Rošel, okupan opojnim izdancima zore, tiho je čučao u priobalnom delu Poatu-Šaranta. Sa doka, nadmena u svojoj veličini, kula Svetog Nikole gušila se u pijačnom žamoru i kreketanju grupe žaba, koje su sa omanje izbočine posmatrale jutarnje struje zapadnjačke regije. Zaputivši se ka kapiji Paro, moj pogled fiksirao je časovnik koji je usamljeno počivao iznad prolaza u grad, škrto pokrećući kazaljke ogrnute francuskim šansonama. Osećao sam se neizostavnim delom ove zajednice, utopijske gungule, akvitanijske lepote u čijim sam kolevkama povijan i uzgajan.

Usamljeni peron ležao je u sićušnoj uvali, škrto odevenoj u šiprag, prošaran pastelnim bojama. Musava lokomotiva siktala je niz prugu, nevoljno povlačeći sićušne kupee, preplavljene telesima koja se neumorno tiskaše u borbi za vazduh. Put se rađao u nejasnim obrisima, kako je beleška lagano oduzimala prostor na hartiji.

Nisam želeo, nisam umeo ćutati, predati se, odustati.

 

Autor: Galić Marko

Fotografije: wikimedia.org, tarol.com

Nema komentara

Ostavi komentar