Igraj kao da niko ne gleda

 

Buka je bila zaglušujuća. Svetlost reflektora i lelujave boje sa tribina su delovali skoro epileptično. Oznojio sam se i pre nego se čula pištaljka. Lopta je na belom kredom isrctanom krugu, sudija podiže ruku i halucinacija počinje.

Pomeramo se nošeni omamljujućom silinom lopte u pokretu. Napokon dolazi i do mene. Zaustavljam je ispod stopala. Lagano je pomeram, a zatim jakim trzajem kao furija prolećem pored igrača. Šaljem dugi pas. Lopta pada na uglačani teren, besprekorno, opsesivno-kompulsivno podsečenu travu, tare se o nju i kao ekser što uleće u tarabu, zakucava se za nogu. Plešem sa loptom,  loptam se plesom.

Vreme protiče. Magli mi se pred očima od damaranja kapaka i predajem se snazi hormona. Dobijam jedan, pa drugi, pa deveti udarac, kosti su mi pred lomljenjem, ali san je jači od bola. Cevanica mi bridi, nisam siguran da mi je uho i dalje pripijeno uz glavu, ali igram. Ili igraš ili te izigraju.

 

fudbal-blacksheep.rs

 

Reči meni nepoznatog jezika lebde svuda u vazduhu. Ponekad me ošine zadah iz kljunova prosiktalih navijača. Neki od njih imaju revolvere za pojasom. Ali utakmica traje, san još traje. Jedno precizno dodavanje, finta, odložena lopta u stranu – noga se savija i kao sa zategnute strele raspaljuje po krpenjači. Tajac. Čuje se samo zatezanje kišom natopljene mreže sa ispaljenim vazdušnim đuletom i poznat glas: „Gol! Sunce ti krvavo! Gol!“

Ne osećam ništa. Samo mi se neka jeza sakuplja u kostima. I nadolazeća strepnja. Udaraju jače. Promašuju loptu, ali pogađaju naše glave. Krvarimo, a Srbi samo krvare u ratu. Ovo je borba do istrebljenja. Borba do poniženja. U samo jednom trenutku ritam se menja. Od obesti, glasovi postaju surovi. Huk je oštar. Jedna greška za drugom. Ne naša, sudijina. Izjednačuju. Nama poništavaju gol. Oni vode, golom iz ofsajda. A onda nam još i navijač daje gol. Sudija označava poluvreme. Roj psovki se uskovitlao oko arbitra.

U svalčionici je sa nama i materijalizovana nepravda. Ima povez preko usta i sudijino lice, kreolsko, žensko. Izbezumljenim očima nas gleda i preklinje: „Samo da glave izvučemo. Gospodo!“ Krenuli su đonom, ali mi imamo obraz.

Istrčavam na teren. Tamburanje bila i pokliči se mešaju. Iza očiju čujem glas: „Igraj kao da niko ne gleda.“ Oni plešu rumbu, sambu, ča-ča-ča, tango, flamenko, izvode neke tribalne okrete. Ali mi imamo kolo. Glasovi prestaju. Nastupa apsolutna nemost.  Barjaktar nas vodi do kraja. Pobeda je daleko. Još jednom su nam nepca vratila svesti ukus nepravde.

Sada igramo, ne zbog sebe. U naše snove su uletele metastaze tuđih mora. Igramo zbog pokoljenja. Zbog onog dečaka koji, zatvoren u svojoj sobi, pleše fudbal. Da bi on imao svoj san, mi moramo svoj dovesti do bolnog buđenja. Već mogu da ga vidim – poskakuje, lepi loptu za grudi, dodaje konačni pas, pogađa stativu. Vidi neprijatelja pred golom, sačinjenim od TA peći. Šutira i pogađa. Čuje se treska stakla i hučanje zavese. Lavovski razapinje čeljusti, stisnutih pesnica. On, mali, nešto veći od lopte koju valja, osvetiće nas, dok ga niko ne gleda. Sam pleše, svom našom snagom.

Kroz njegova usta čuju se moje reči, upućene tribinama, dok on posmatra gole zidove svoje sobe: „¡Hasta luego!“

„Vidimo se!“

 

Autor: Andrija Jocić

Fotografije: panoramio.com, pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar