„I do believe in fairies!” (prvi deo)

 

Večeras, čvrsto sam rešila, ostaviću svoje prozore širom otvorene – celu noć! Neću ustati da ih zatvorim ni po cenu prehlade, kijavice, crvena nosa i papirnih maramica… Eto, lepo neću… jer, reših se da čekam Petra. „Kog sad Petra, za ime boga?!” – „Pa Pana, kog drugog!” Šta je sa ovim svetom? Zar je zaboravio kako se uistinu sanja, odistinski zdravo veruje, zar je zamro neizdrž u njemu, utulio život… pa sada samo prazno istrajava u danu, u nedelji, u godini ? Pa opet, od prvog do prvog nešto proslavi: Novu godinu bez Deda Mraza, Božić bez Bate, Vaskrs bez Crvenog, Maj bez Poleta… pa se stropošta tako prazan od umora da odsanja svoje jalove snove, tresne budilnik u 6:00 tog tromog ponedeljka po prazniku i krene u nove radne pobede ili, što bi devedeset posto naše nesrećne populacije reklo, da „rinta za crkavicu”… E pa, ja neću tako, ne dam se, ne želim, ne po tu cenu, ne, ne i ne! Neću, pa makar me gledali ispod oka zblanuto, makar me iz najbolje namere slali „na posmatranje”, opet kod najboljih specijalista (jer, pobogu, naš ti se narod kune u prestiž, spominje ga u svojim molitvama, kuje u zvezde, iako pas nema za šta da ga ujede), makar me proglasili fantastom i zabludelom ovcom. Jer, što duže Petar i Zvončica lebde mojim snovima, šanse da preživim i budem dobra sebi i drugima nikada se neće smanjiti. Naprotiv, biće moje štake za hod u obogaljenom svetu koji je kapitulirao čim je prestao budan da sanja…

odrastanje_blacksheep.rs

 

Autorka: Nataša Simić

Fotografije: anarchy-camp.com

Nema komentara

Ostavi komentar