15 maj Heterotopija

Heterotopija kao stvarniji prikaz utopije. Mjesta koja su oličenje idile koja u stvarnosti ne postoji. Težnje su svakodnevnica sa kojom se suočavamo i pokušavamo im dati neki veći smisao, neku podlogu da budu nešto više od same iluzije. Realnost je pustoš posut zlatnom prašinom. Ma koliko sjajna bila, ona ostaje samo ono što je u startu bila. Privid nečeg sjajnijeg odnešen sa prvim naletom vjetra. Prvim naletom kišnog života… samo mulj koji gubi i postojeću boju.

Čini se besmislenim a ujedno i enormno važnim propitivati samu bit postojanja. Čemu iznova format od 24 sata unutar kojeg čovjek ostaje zarobljen u imaginarnim lancima. Gdje je srž? I dolazimo li do ispunjenja i kada je uspijemo pronaći? Bojim se samo onog privremenog. Trajno ionako predstavlja mač s dvije oštrice. Želimo posjedovati, ali zadržati adrenalin i nepredvidljivost svakog trenutka.

Najbolje je pisati naučne radove. Usmjeriti se ka karijeri i uspinjati iznova. No, to ne nas ne ograđuje od mogućnosti pada. Čak i sa samog vrha, sa njega se čak najlakše dolazi do toga. Obrnuta percepcija. Udžbenik funkcionalan sa obe strane. S prve gradivo, s druge vježbanka. Negdje na sredini kraj obe. Neke stranice nedostaju. Da li je čovjek premalo savladao gradivo, ili su od siline vježbanja popucale korice? Očito nije našao balans.

Kada se pogleda u ogledalo, šta vidi? Svoju lijevu stranu kako je u odrazu postala desna, sličnost koja dovodi do granice ludila. Sebe ili neprepoznatljivost? Sada su izmislili ogledala koja su „prelomljena“ i čine savršeno rješenje za više osoba koje se gledaju svaka iz svog ugla. A opet, čak i da uzmu isto, po meni neće nikada vidjeti isto. Prelomljenim ličnostima i ona obična pokazuje mnogo više.

Tako nas malo dijeli od minusa do plusa. Samo jedna crta povučena okomito. Sve je stvar percepcije. Čovjek može steći dojam da se nalazi na vrhu onda kada dođe na vrh zgrade, ali postat će svjestan da je to zapravo dno naspram neba. Kada bi stigao gore, ponovo bi imao nešto iznad. I tako je uvijek. Nešto jače nas vuče dole, i uspjeva nas istodobno vinuti u visine. Nešto veće od nas.

Mnogo je znakova pored puta. Andrićevi su tek jedno skretanje koje nekome može biti pogrešno. A i onima koju pođu ispravnim poručujem da nikada ne prestanu sumnjati u ispravnost svoje odluke. Jer na raskrsnici niko ne zna šta je ostavio iza sebe, a šta izabrao. Tek na kraju staze shvatimo bit igre. Ako je bilo pogrešno ne znači da je propušteno ostalo ispravno. Ono što smo dobili je moglo biti sve ali nemoguće, ako nismo učinili ništa!

Autorka: Sara Velaga

Fotografija: pinterst.com