Grlim decembar

13. decembra 2017.

Dolazi… Hrabra je, kao mač i štit. Miriše po krofnama, cimetu i kuvanom vinu. Mnogo zaliha se skupilo u nečiji podrum. Iz očiju se sijao daleki hladni omotač. Grli nas, tražimo gumene čizme. One u kojima noge budu hladnije nego ikad. U susjednoj kući, osjećam miris tjestenine i nekog crvenog sosa. Na velikim prozorima slatkih malih kuća, neki blesavi pas bi provirio. Ko pravi genijalac, koji ušuškan u toplinu doma, traži svoju pseću hranu. Radovao se danas svakom susretu, srdačno i bezuslovno. Njegov repić je poput pufne, koja se sakrila u glavi trogodišnje djevojčice.

Ponoć je zaspala, kao čovjek koji ima problem niskog pritiska. Crveni se, usteže i odlazi. Tako što odlazi noć, dok ju ne proguta dan. Skitnica je, ponekad i namćorka. Krišom se šeta po zvijezdanom svodu. Ponosna je na sjaj, ali ćuti. Kao neka starija žena, koja se sakrila u uglu poslastičarnice diveći se kolačima. Dok duboko vjeruje, da ih nikako ne smije jesti. Gledala je krajičkom oka, dok su se veseli klinci vraćali sa svojih zimskih aktivnosti iz parka. Kape u boji maline, protežu se poput zastave, dok pada prvi snijeg niz jednu padinu. Naručili su topla peciva, londonske štanglice i čaj od brusnice. Drugar Žile svaki dan donosi mirisne fritule i jabuke.

ivana-lakic-blacksheep.rs

„ Juče sam šetao četrdeset minuta od Slavije do moje ulice.“

„Razmišljao sam previše, misleći kako će nekoliko čudesnih godina spasiti svijet. Plakao sam!“

„Osjećaš nemire i melanholiju?“

Znaš i ja sam juče plakala. Lakše mi je kad znam, da nisam jedina. Vjerujem da još neko svakodnevno bistri oči tim čudnim kapima. Lijepe su i nestvarne oči kad plaču. Tad se prošire sve boje i stvaraju pravi geografski atlas. Prolaziš kroz razne zemlje, misli ti se ukrštavaju niz razne ulice, bedeme i daljine. Drugačije reaguju kad gledaju ljude koji su melem. Kad si u društvu takvih ljudi, taj dan postaje svečan. Od kada svane pa do sutona, kao da kralj na nekom velikom tornju. Toranj sa kojeg se ponosno čuo nevidljivi trubač. Misleći da će tako popraviti svijet. Teško im je kad znaju, da neko pati.

„ Da li probudiš tako komšije?“

„Kako?“

„ Pa suzama?“

„ Plaču i oni, samo što ih niko ne čuje.“

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com