Grli na vreme

Sedimo i ispijamo vodku, ispred nas je pogled celog grada čija svetla izgledaju kao razuzdana horda svitaca. Dim nam polako magli vidik. Dana večeras ne staje sa paljenjem. Uzima jednu za drugom, ne osećam više njen parfem, već samo ukus mente koja nas guši.
Proklete Monblan cigarete…Prestao sam pored nje da razlikujem vazduh i dim.

Nešto joj u glavi tutnji, mogu da čujem oluju od misli, tornado pitanja. To se dešava uvek kada previše popijemo. Počinje čak da mi bude mutna, uspevam da sastavim celu sliku, mada se na momente gubim.

Zovem je da je trgnem, da mi se vrati, ne znam šta je toliko okupira. Gleda u mene izgubljeno, pokušavam da priđem da je zagrlim, ali blizina nekada gradi bedeme između ljudi. U poslednjih par meseci izbegava da mi odgovori na pitanje kako je, ne znam zašto me to brine. Skupila se od hladnoće, nudim joj svoju jaknu, ali odbija. Na par sekundi, pošto sam sve usporeniji, zagledao sam se u njene ožiljke na zglobovima. Prošla me je jeza.

“Znaš, pre neki dan na stanici dok sam te čekao, gledao sam jednog goluba. Upetljao se mučenik u neki končić, nožice su mu blokirane, ne može lepo da se kreće, baulja po ivičnjaku, pokušava da se ispetlja. Prišao sam da mu pomognem i znaš šta je uradio? Kljucnuo me. Nije mi dao da mu pomognem. Ti si kao taj golub.”

“Zašto to kažeš?” pita me iznenađeno, obrve su joj se izgubile u kosi.

“Zato što kljucaš ljude koji žele da ti pomognu. Neki mogu da to istrpe, neki se prosto sklone, kada se sklone ti misliš da su otišli zauvek i prestaješ da ih zoveš i da ih tražiš.”

“To je brutalno netačno. Zar nije pravo prijateljstvo kada ne moraš uopšte da zamoliš za pomoć? I čemu sad ta analiza mene?” pita ljutito.

“Mislim da je pravo prijateljstvo kada u nekoga imaš dovoljno poverenja da zatražiš pomoć, bez da prethodno u glavi prelistavaš scenario kako to može da te slomi.”

natasa-elenkov-blacksheep.rs

“Zašto ti nisi otišao, kad te već „kljucam“?”

“Zato što znam da kada bih se sklonio, ti bi bila još tužnija. Usamljenost se ne leči usamljenošću. Kada ti je teško, tražiš ljude. Samoća se tako leči.”

Coknula je ustima i odmahnula rukom, kao da želi da moje tvrdnje odnese vetar. I dalje cirkamo. Od količine alkohola koje unosim u sebe, moram da skupljam oči kako bih je jasnije video.

“Stvarno sam umorna od toga da budem ta koja jurca za drugima”, rekla je. „Uostalom, ne moraš da strahuješ od samoće, ako se sa njom združiš, ako se sa njom sjediniš. Ako se u samoću zaljubiš, ne može ti ništa. Kada nju naučiš da podneseš, ništa više ne može da te povredi. U početku, a možda i godinama samoća može da peče. Ali, ne možeš da osećaš bol, ako bol zavoliš. Postaneš nepobediv.“
Nepobediv…Ponavljam tu reč kao da želim da je što bolje zapamtim. Pokušavam da pređem preko njenih ožiljaka, ali se trgla, ne uspevam da je dodirnem. Želela je da tu istetovira munju, sada razumem i zašto. Zamislite čoveka sa osobinama grmljavine.

Gledam je i sve više mi je mutna, ne uspevam da razaznam da li je napravila grč ili nesiguran osmeh. Sa svakim gutljajem postaje mi sve dalja i dalja. Pokušavam da je dodirnem, ali ne uspevam da se pomerim.

Bacio sam praznu flašu piva koja je proletela kroz iskre i šljokice u koje se Dana pretvorila.

Pričao sam sa sopstvenim sećanjem.

Pričao sam sa sobom i ponavljao do iznemoglosti šta bih joj rekao, te večeri kada je napravila ožiljke na zglobovima. Grudi me peku jer ne mogu da je zagrlim, da je tim jednim snažnim zagrljajem ubedim da je dovoljna. Da je potrebna. Da čini ljude srećnim samo što diše.

Alkohol me je ošamutio i ja nisam znao šta je stvarno.
Plakao sam, sve dok mi suze nisu izbistrile vid i ubedile me da ispred mene nema ničeg.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.