Glavom u oblacima, nogama na zemlji

Nekad je ovim gradom koračala djevojčica kojoj je glava bila u oblacima a noge na asfaltu. Zvuk tapkanja njenih lakovanih cipelica odjekivao je kroz drvorede, preko klupa i igrališta, pokretnih štandova sa sladoledom koji se sa slatkog korneta izvija u malu kupolu, sve do kupališta i rijeke koja se presijava, malo van grada.

Igrala je igre kao i sva druga djeca, išla u školu noseći petice kao ordenje, durila se, krišom slušala ozbiljne priče odraslih koje nisu za njene uši. Ali djevojčica je imala i jedan sasvim drugi svijet, poligon za igru samo njoj znan i vidljiv. Cirkus koji nastupa tokom cijele godine samo za jednog gosta, obilje šećerne vune koja se lijepi za prste i bradu, sve što poželi, bijele slonove i vjetar u petama. U tom je svijetu rasla, smijala se i plakala, kao i u svijetu koji su činile tatine ruke, mamin osmijeh i zvuk školskog zvona.

Nekad bi uhvatila pokoji zabrinut pogled. „Ovom djetetu je glava u oblacima, to nije dobro.“ A ona se čudila šireći ugalj crne oči. Kako nije dobro kad ona ima svoju barku sa šarenim zastavama na ljubičastom moru. Kad ima dva svijeta pod prstima, podjednako važna i uzbudljiva. Ta rečenica nju je pratila i kasnije, kad je igrališta zamijenila šetalištima, crtani prije dnevnika bioskopom, kad je više nisu najavljivale note lakovanih cipelica. Jednako sigurno a lagano njene noge su gazile ulice i puteve, jednako je nosila ordenje stečeno u bitkama papira i olovaka, nosila ponos, prijateljstvo i trud. Čvrsto, s obe noge na zemlji, a glavom opet, i dalje, u oblacima od sna i mašte.

darija-markovic-blacksheep.rs

Kad su njene korake počele da prate četiri male stope utiskujući u asfalt svoj trag igre i suza, djevojčica je skrivena iza ozbiljnog lica predvodila još dva pufnasta oblačića nošena istim toplim južnim vjetrom koji je i nju grijao. Njene smiješne šećerne vunice, umazane i nespretne, očiju punih nade i očekivanja, njena najdragocjenija odličja.
I tad su je, tik iza tri skakutava oblaka pratile te nerazumljive riječi: „Ne može tako, noge na zemlji a glava u oblacima.“ Čudila se i dalje pokušavajući da shvati, idući stazom kao kalupom izlivenim od ljubavi baš za njihove korake. Kako ne može, i zašto nije dobro?

Riječi su se zalijepile za njen potiljak. Nije ih uspijevala otresti s ramena. Nepozvane, ostale su uporne i kasnije, kad je nosila srebro u kosi i drhtaj na rukama. Čula bi im šapat kroz bat koraka sad već nabujalog grada, dok bi umjesto štapa držala oblak na kanapu.

Nitima njenog magičnog kanapa upletena je odavno u svijet očima nevidljiv. Sad gleda ove ulice s adrese na koju oblaci od snova idu u zasluženu penziju. Ima dana kad su mi noge teške na ovom asfaltu, kad se saplićem o nerazumljive riječi koje su postale moj neželjeni pratilac. Spotaknem se zaboravljajući da pazim na korake onih koji koji su sasvim cijeli cjelcati onakvi “kako može i kako treba”. Zastanem, oslušnem zvuk potpetica i vjetra, zategnem kanap i krenem dalje. Dobro je, nema granice, i nema kraja, ne za one koji su glavom u oblacima a nogama na zemlji.

Autorka: Darija Marković

Fotografija: tumblr.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.