Foliranti

„Znaš, treba mi nova reč za ljubav. Treba mi reč – da znači.“

Moj drug Ivan, mi tako sa vremena na vreme, kad pred njim odlutam naglas u svojim razmišljanjima i monolozima, iznenada samo kaže – tebe je čika Kapor trebalo da upozna, majke mi, ja bih to čitao.

Pošto se to nije dogodilo, uzmem ja njega da čitam. Ponovo.

Momu Kapora sam otkrila davno. U jednoj od svađa sa mamom, i mojih neretkih tinejdžerskih izliva besa i dokazivanja svoje nezavisnosti i bunta. Mama mi je na takvo jedno moje demonstriranje elokvencije i stava “popila sam svu pamet ovog sveta”, ne dižući pogled sa sudova koje je prala, jer za razliku od mene koja sam imala sve vreme ovog sveta da mitingujem, mama je pazila na šta troši svoje, samo kratko rekla, – “Koji si ti folirant”.

– Šta si mi rekla?

– Da si folirant, i nisam ja, nego Momo Kapor, eno ti knjiga u predsoblju u vitrini, pa uzmi i pročitaj, ili ako nećeš da čitaš, operi ove sudove.

I da se ne foliramo, mama je već tad bila u pravu. Često razmišljam o tome dok perem sudove.

Čitala sam ga davno, ali sad sam počela da ga razumem. Mnogo stvari sam počela tek sad da razumem, sve sem te ljubavi. Te kaporovske. Jer Kapor je preromantičan, ali za one koji nemaju romantičnu sliku o tome.

Nekad, pročitaš tu njegovu reč – ljubav, i ti odmah vidiš probleme, i besparicu i sitnu decu, i račune i dugove, i male memljive gajbe, i zagoreo nedeljni ručak i pasulj razblažen suzama, i ćutanje okrenutih leđa, i poderane čarape i krpljene gaće, i raspar tanjire, i bajate muškarce i sive žene, i lepo ti je.

foliranti.blacksheep.rs

A danas je važno samo da je ljubav lepa, a bajata je. Kao i reč.

A najtužnije je, niko to neće da izgovori naglas, još manje da napiše.

Ne zato što nedostaju druge reči, nego da ne razočara druge koji, dokle god su zaneseni pričom i dok aplaudiraju, čine da se predstava koja se igra nikad ne završi. Jer je lepa.

– Koji smo mi Foliranti.

Sve je nama nešto ljubav. I odjednom je svi znamo. Kao da se ta ljubav imala i mogla da se nauči, kao bicikl.

Kao da nam je poklonjena. Prvo ona mala, kad možemo da dohvatimo zemlju pa u početku imamo oslonac, jer  u svakom trenutku možemo da stanemo, na svoje noge ili uz pomoćne točkiće koji nam pomažu da savladamo početak. A tek povremeno  se usudimo da se odgurnemo, i pokušamo da sami održimo ravnotežu pa tada umislimo da umemo i da vozimo. I tako naučimo.

A posle ona velika, kojom već znamo da upravljamo. Znamo kad treba da kočimo, kad da stanemo. Više nema onog nesigurnog krivudanja, i nema straha da ćemo da padnemo i da ćemo se povrediti, jer hej, naučili smo da vozimo.

– Koji smo mi Foliranti.

I znate šta, ja nemam pojma da vozim, ali imam bicikl i umem da foliram. I neretko sam najveći folirant od svih.

I mislim da imam odgovor na to neko pitanje koje mi je postavljeno, a nisam odmah znala šta da kažem, pa sam isfolirala.

Razmislila sam.

Ne treba meni neko da skoči sa mnom, treba mi da ume sa mnom da se dočeka.

Jednostavno.

Platonski, beogradski, kaporovski.

 Autorka: Julija Dukić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.