Fak ju

Znaš šta?

Šta?

Sigurna sam u to da u ovom trenu ne postoje dvije osobe koje rade ovo što mi.

Šta mi radimo?

Nasmijala sam se gledajući se u njegovim očima. Prešutila sam mu odgovor. A odgovor je bio da se volimo. Svakako ga ne bi priznao kao tačan. Jer muškarcima trenutak ne može biti ljubav. Ni jedan susret, ni zagrljaj. Ne znam šta bi njemu bila ljubav. Meni je ljubav baš to što smo radili. Gledali se u oči.

Lijepa si.

U tom trenu katanac na krletci ispletenoj od mojih rebara je pukao u hiljadu komada. Podivljale ptice šarenog perja zatvorene vijekovima u meni su mahnito dočekale slobodu pa su se kroz pore uvukle pod njegovu kožu. U tom trenu negdje oko nas rušile su se zgrade u prah, planine se topile, izlila su se mora. Pobijesnili su vulkani. Uplašene životinje su trčale ka kraju svijeta tražeći Nou i spas. U tom trenu njegovim pogledom potopljen je svijet.
I kao da ništa prije nas postojalo nije.

Najteže je objasniti ljubav.
Ljubav je apokalipsa, milion smrti i nestanak svijeta za koji me baš briga jer u njegovim očima ja vidim raj i nas dvoje u njemu. Bez dodira svlači me i ostajem gola baš kao ona prvostvorena. Pod njegovim očima i prstima topi se i ruši ledeni zid Sjevera. Ljubav je njegova ruka na mom koljenu i noć koja se voli sa nama.

fak-ju-blacksheep.rs

Koliko još ima semafora?

Puno.

Vozimo se. Ispred nas grad i semafori kojima, čim se približimo, mislima uključim crveno.
Smiješi se, moguće da zna šta radim.
Zato se na svakom saginje i ljubi me.
Ostatak vožnje šutimo.
Ne znam o čemu misli niti se pitam jer u toj tišini u onoj otvorenoj krletci ispod mog srca nas dvoje definišemo ljubav.
Onda zaustavi auto.
Stigli smo.
Zviždukom koji samo ja čujem pozovem ptice. I zatvara se krletka. I vratim svijet ljudima i njemu kakav je bio prije nego li sam ga zbog njega uništila. Izvučem ruku iz njegove.
Poljubim ga i izađem iz auta.
Mahnem mu u znak pozdrava i ugrizem onaj trag sreće u uglu usne. I u ugrizu osjetim njegov ukus.

Najteže je zadržati ljubav.
Da se ja pitam noć bi trajala zauvijek. Noć je za ljubavnike, za sanjare, za tužne, za usamljene. Noć je za snove, za slučajne susrete, za emocije pobjegle iz krletke i duga putovanja. Noć je za ljubav.

Poslije sam mokre kose u ogrtaču ispred ogledala pokušavala da prebrojim ptice koje su umorne drijemale raspoređene po mojim rebrima. Dva puta sam ih prebrojala i shvatila da nedostaje ona najmanja, očiju kao što su moje. Rukom sam obrisala maglu sa ogledala i ugledala kako se na jednom od semafora uključilo crveno i kako je on prinio zatvorenu šaku usnama.

Sutra ćemo biti prijatelji i on neće imati pojma da smo srušili svijet. Prešutit će da je nešto moje ostalo skriveno kod njega. I biće sve kako u ovom svijetu i treba da bude, bez emocija, bez hrabrosti, ludosti. Osuđeni da nikada ne bi mogli da budemo ljubav.
I ja ću da svaki dan polako ubijam šarene ptice jer znam da neće mirovati u krletci već da će zbog njega da polude i kljunovima mi utrobu prokrvare, sve dok ne nađu izlaz i sve odlete na njegove prozore.

Ljubav je hrabrost biti sretan u nečijem zagrljaju. A ja sam u njegovom bila najsretnija i toliko hrabra da uništim svijet.

Uzela sam telefon i napisala poruku “fak ju”, u mom i njegovom jeziku to je značilo “volim te” i umjesto send, kliknula delete…

Najteže je sakriti ljubav.
Onu koju smo vidjeli bez maski i odjeće.

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.